Mladost, energičnost, talent i upornost, glavne su
odlike grupe Emanuel
i
razlog rezultata i uspjeha benda koji nam je 17. prosinca bio dragi gost u Karaševu.
Ovdje,
na otvorenoj sceni ZHR-a, po izrazito hladnom vremenu, Emanuel je održao
jednosatni koncert moderne duhovne glazbe, ispred mlade i, za naše prilike,
brojne publike, koja se odazvala iz okružja naših sedam karaševskih sela.
Članovi
grupe Emanuel odlučili su pjevati i živjeti duhovnu glazbu i upravo to čine
punih 15 godina, a 15. obljetnicu djelovanja
proslavili su prošlog mjeseca
velikim koncertom u Velikoj Gorici, na što im mi danas ovim putem
čestitamo!
Njihova
misija je prenijeti poruku ljubavi i nade, a s jednakim entuzijazmom i žarom
služe u Crkvi kao što nastupaju i na koncertima u dvoranama ili klubovima.
Nakon
koncerta u Karaševu zamolili smo Domagoja Pavina, jednog od članova sastava
Emanuel, da nam odgovori na nekoliko pitanja vezana za stvaranje i djelatnost
benda.
“Grupa
Emanuel se okupila 2001. godine u našoj župi u Velikoj Gorici, Župa bl.
Alojzija Stepinca, kao jedan zbor, jedan
glazbeni sastav koji je pratio misna slavlja i događaje vezane za župu. Kasnije
se ta naša djelatnost, naše poslanje malo proširilo. Počeli smo gostovati i po
drugim župama, drugim zajednicama i, eto, tako već 15 godina nastojimo što
predanije raditi ovaj “posao”, ali to nije posao, to je naša misija koju smo
prihvatili. Gospodin ju nam je stavio pred nas, a mi jednostavno dajemo sve od
sebe da budemo u tome što predaniji i što bolji da tu riječ i tu poruku koju
nam On šalje, kroz svoju glazbu donesemo.
Uglavnom
sve što radimo, radimo timski, nitko nije određen za jednu stvar isključivo.
Ja, recimo, pokušavam bend posložiti u nekakvom aranžmanu glazbenog iričaja,
cure imaju svoj tim koji stvara pjesme, ako je u pitanju prijevod neke, onda
one to prevode, prilagođavaju, brinu o tom. Ako su u pitanju autorske pjesme
isto tako.
Teško
je izdvojiti neki moment koji je bio najbolji u našim nastupima, ali uvijek ćes
pamtiti ono što je bilo prvo i ono što je bilo zadnje. Možda najznačajniji
iskorak Emanuela u ovaj svijet duhovne glazbe bilo je naše prvo pojavljivanje
za Uskrs 2004. godine, ali vrlo rado
pamtim i zadnje izlaske, kao što je to bilo prošle godine na Bonofestu u
Vukovaru. To je u zadnjem vremenu postao jedan vrlo popularan festival u
Hrvatskoj i tamo nastaju vrlo dobre pjesme, vrlo kvalitetan materijal. Ali, opet, svaki je naš
nastup na svoj način jedno novo iskustvo, dobro iskustvo koje rado imamo u svom
sjećanju. Često sviramo i izvan Hrvatske ali uglavnom su to, kao što smo i
danas ovdje, posjeti hrvat-skim zajednicama, katoličkim misijama. Emanuel je
navikao probijati led, na neki način. U tome treba biti ustrajan, nuditi nove
trendove, nuditi alternativu današnjim nekakvim stvarima koje su stavljene
ispred mladog čovjeka, to je izazov. To ako čovjek osjeti kao misiju, nije
teško!
Evanđeoska
poruka nema ograničenja. Nju možemo dati u klubu, možemo dati na jednom ovakom
trgu, možemo dati u svojoj crkvi. Naravno da je lakše pjevati pred nekom punom športskom dvoranom, gdje
publika zna sve pjesme, negoli sinoć, ovdje u Karaševu, gdje možda ljudi ne
znaju još uvijek naše pjesme. Ali nije ni bitno, mi smo tu da damo najbolje što
možemo u tom trenutku, i, eto, Bog dalje neka radi, neka u tim ljudima
jednostavno zapali žar!
Moram
priznati da smo u zadnje vrijeme manje bili kod kuće, da smo se možda manje
pripremali za Božić. Kao što vidite na terenu smo... Ono što je možda posebno
bilo u ovoj našoj pripremi za Božić je to što smo uspjeli dobiti jedno novo
iskustvo. Puni smo novih iskustava i tek kada se slegnu svi ovi dojmovi, svi
ovi gradovi koji smo obišli u zadnje vrijeme, tek tada ćemo, možda, shvatiti da
je sve to imalo smisla, da je sva ova žrtva imala smisla, svi ovi silni
kilometri, susreti... Vjerujem da sve to
ima jednog smisla, mislim da je to dobra stvar!“
