Crkva gubi svoju prepoznatljivost uvijek onda kad joj lukave ideologije svijeta pristupe sa svojim podgrijanim jelom, a ona zagrize.
Pritisak koji prolazi svaki kršćanin, a kojemu je posebno izložena Crkva i njeni pastiri, je prestati govoriti onako jasno kako to Gospodin traži, a prilagoditi se mentalitetu i jeziku svijeta...
O čemu je riječ najbolje bi se to opisalo prema pri-mjeru jedne vjernice koja mi je ispričala što je doživjela na gradskoj tržnici. Neki čovjek kojih dvadesetak metara dalje od nje, usred tržnice i između toliko prisutnog naroda, opsovao Boga na sav glas da su svi to čuli.
Međutim, većina uokolo prisutnih se nije ni okrenula, vjerojatno dobrim dijelom i iz straha... Gospođa je pak na to rekla: „Blagoslovljeno ime Božje. Isuse, obrati ga.“ Jedan drugi čovjek koji je bio blizu nje je odmah pogledao prema njoj i upitao je: „Gospođo, što vam je?! Zašto to govorite?“ Dakle, ničim nije reagirao na psovku onoga, jer mu je to bio „normalan“ govor, ali je reagirao na riječi gospođe...
Što uznemiruje svijet? Riječ je o jasnoći izražavanja vjere, jasnoći iznošenja nauka Crkve... Svijet ne želi Crkvu čija se poruka jasno čuje po ulicama i trgovima. Svijet nas kršćane može podnositi dok plašljivo šutimo, dok smo tihi, dok smo zatvoreni među zidove sakristije. Jer, po njima, ako si vjernik ne smiješ reagirati, ne smiješ ustati u obranu svojih uvjerenja...
