Svakome od nas, bilo dijete ili odrasla osoba, veoma je dobro poznat ovaj lijepi pozdrav koji čujemo nekoliko puta u godini, kada god idemo na hodočašće u Mariju Radnu pa nekoga pozdravljamo ili nas netko pozdravlja.
Bilo da hodočastimo za Duhove, bilo za Veliku ili Malu Gospu ili u Mariju Čiklovu.
Zasigurno je svatko od nas hodočastio barem jednom godišnje u ova nama tako draga i bliska svetišta, a zadnjih desetljeća hodočastimo i puno dalje: u Mariju Bistricu, Međugorje, Lurd, Rim, Svetu zemlju i druga sveta mjesta. Koliko je hodočašće kao oblik pobožnosti važno, pokazuje podatak da oko 40 milijuna kršćana godišnje hodočasti u jedno od mnogobrojnih kršćanskih svetišta na svijetu. Tradicija hodočašća u kršćanstvu seže najmanje sve do 4. stoljeća, do carice Jelene, majke cara Konstantina i prve poznate hodočasnice, koja se uputila u Svetu zemlju, želeći vlastitim nogama stupiti na tlo kojim je Isus hodao, djelovao i konačno umro i uskrsnuo.
Sama riječ hodočastiti znači častiti hodom, a mi hodom pohodimo našu Mariju Radnu. A hodočašće se može promatrati i kao metafora ljudskoga života, koji prolazi etape nastajanja, kretanja, promjene, prolaznosti. Cijeli se naš život može promatrati kao hodočašće na zemlji, čiji je krajnji cilj nebesko zajedništvo s Bogom.
No, do tog krajnjeg cilja trebamo hodati na zemlji. A zemaljski je hod pun prepreka, uspona i padova, ponekad je dolina suza, pa da nam je tom dolinom lakše proći utjehu tražimo u molitvi, vjeri i ovakvim hodočašćima. I kada je bilo puno teže (za vrijeme komunizma) naši su stari hodočastili. Svatko je od njih barem jednom godišnje išao u Mariju Radnu i u Mariju Čiklovu.
