Isus je uskrsnuo, prvi u povijesti svijeta.
On nije oživio poput Lazara, nego je njegovo tijelo uskrslo, a to znači preobraženo, oslobođeno od raspadanja, smrti i bolesti. Isus, dakle, nije oživio da živi negdje na zemlji. Time se ne bi dogodilo ništa novo u ljudskoj povijesti i u prirodi. On je preobrazio ljudsku narav, otvorio vrata za preobrazbu čitave prirode, svakog čovjeka, cijelog čovječanstva ljudske povijesti.
To znači da je oduzeo mogućnost da pakao, Sotona, grijeh i smrt imaju vlast nad čovjekom. Čovjek, dakle, ima izlaz, ima spas, može se osloboditi patnje, masakriranja, smrti, ubijanja i nepravde. Neprijatelj, smrt, grijeh, đavao, mrak i patnja su pobijeđeni.
Uskrs ne znači da je Isus nekamo otišao od nas. On je upravo ostao među nama. No, on nije prisutan na naš, tjelesni način, on ne zauzima neki prostor nego istovremeno zauzima sve prostore, čitav je kod svakog čovjeka, istovremeno na nebu i na zemlji.
On sjedi zdesna Bogu, a to znači da kao čovjek ima svu vlast nad nebom i nad zemljom. On je i na zemlji, kroz službenike Crkve dijeli sakramente, propovijeda, čini nas dionicima svoga uskrsnuća i dijeli nam svoju baštinu, upravlja Crkvom i ljudskom poviješću.
Uskrs je stvarnost koja u nama živi i želi se u nama razviti. Tek Uskrs pokazuje kako veličanstvenu perspektivu i život u izobilju ima čovjek. Stoga Uskrs treba slaviti. Taj dan treba i najbolje odijelo, imati najbolja jela i pića, najbolje ukrasiti svoj dom. Sve oko nas bi nas trebalo podsjećati da nismo podložni smrti, raspadanju, umiranju i zlu, da nijedan neprijatelj čovjeka i čovječanstva nema vlast nad nama, da smo uvijek u Božjoj ruci i da je konačna pobjeda naša.
Posljednju riječ ima Uskrs. Novo nebo i nova zemlja čeka na nas, gdje će neprijatelj biti pobijeđen, gdje će vidjeti uzaludnost svojih protučovječanskih napora, gdje će vidjeti da je prevaren i da se jedino nije isplatilo činiti zlo.
