Ne samo da naše tijelo proističe iz zajedništva nego i
naše ideje.
Zajedništvo svi žele i svi trebaju, ali ga svi ne grade.
Treba postati svjestan da
zajedništvo nije nešto što ‘pada s neba’, nego stvarnost koja nastaje iz
ljudskog srca i koja se gradi ljudskim životom. Prva naša zajednica je naša
obitelj. A poslije nje se širi drugo zajedništvo. Ljudi se ujedinjuju u
zajednicu s velikim entuzijazmom, ali kad propadne entuzijazam (on redovno ne traje dugo)
počinje se živjeti realni život.
Životna
realnost producira ‘sretne’ i ‘nesretne’ ljude.
Centar
kršćanskog (crkvenog) zajedništva jest LJUBAV, BOG, ISUS KRIST. Na ovoj bazi
ulazi se u zajedništvo, ovo je hrana i kriterij kršćanskog zajedništva. Sve
drugo što je možda različito ne smije dovoditi u pitanje zajednicu : niti
nacija, niti bogatatvo niti koji kakvu kulturu ima, niti ljepota niti ista
drugo...sve to nas samo dijeli...i čini još različitijima.
Ako
bi različitosti ušle u sadržaj kršćanskog jedinstva istopilo bi se jedinstvo. A
to se vjerojatno dogodilo u kršćanstvu. Kulturna i narodna baza kršćanskog jedinstva postala je nažalost
“bitnost” i tako razdijelila kršćane.
Kulture i običaji su razdvojili one iste vjere. Svi smo željni jedinstva,
zajedništva, ali je također malo graditelja tog zajedništva. Dobiva se dojam da
ga očekujemo kao manu s neba, da se dogodi čudesno bez nas.
Ono
se čudesno ipak ne događa. Njega strpljiva i plemenita srca stvaraju. Potrebno
je jako puno ljubavi i strpljenja za izgradnju zajedništva. Zajedništvo ljubavi
nije nešto što je dano i što treba samo čuvati. To je stvarnost koju treba
živjeti i razvijati. Zajedništvo ljubavi zahtjeva trajno nastojanje i trajno
obraćenje. Kao što u nama postoji nagon za zajedništvom postoji u nama i nešto
što nas izdvaja od zajedništva, a to je individualizam i zlo.
Iz
baze zajedništva određuje se i pedagogija unutar istog zajedništva. Kršćanstvu
je baza ljubav, zato mu je i pedagogija ljubav. A zar je moguća istinska
pedagogija (odgoj) bez ljubavi? Pedagogija bez ljubavi je više dresura, i ne
dopire do dubine ljudskog srca, ljudskog bića. Samo ljubav prodire do ljudske
dubine. Pedagogija bez ljubavi je kao tijelo bez duše.
Kriterij
zajedništva, zemaljskog i nebeskog jest ljubav. Ako netko ne ljubi ovdje na
zemlji neće ljubiti ni u vječnosti. I tko god ima iskustvo ljubavi taj ima
iskustvo vječnosti Božje. Vječnost je bratstvo i prijateljstvo. Zato smo sad tu
da se ‘naučimo’ bratstvu, da se oslobodimo svega što smeta uspostavljanju
pravoga bratstva i prijateljstva.
Nitko
nije isključen iz bratstva, ali se svatko sam može isključiti. I to je
čovjekova vlastita osuda. Sam sebe osudi. Ključ bratstva i prijateljstva pa i
neprijateljstva je u nama.
Svi
smo pozvani da jedni druge ljubimo. Nije vlast i politika ta koja veže i
razrješuje međusobnost i zajednistvo. To je ljubav. Što ljubav sjedini ovdje
bit će sjedinjeno i u vječnosti, a što mržnja razjedini ovdje bit će
razjedinjeno i u vječnosti. Bog je prisutan tamo gdje je zajedništvo bratstva i
ljubavi. Ovo je i objava cijele Biblije: ljudi koji su živjeli bratstvo doživjeli
su i živoga Boga.
Dr. theol. Davor Lucacela
