Kod mnogih ljudi, među kojima ima i naših Karaševaka, vlada strah od uroka.
Koliko je taj strah opravdan i kako se vjernik treba odnositi prema osobama za koje zna da se bave urocima?
Najprije recimo nešto o samim urocima (čaranju, čînima) koji, nažalost, postoje, tj. postoje osobe koje se bave urocima sa željom da naštete drugima. Uroci spadaju u obrede crne magije kojima se prizivaju zle sile da naštete nekoj osobi, obitelji, stvari, itd. Poznati katolički egzorcist o. Gabriel Amorth navodi da uroci spadaju u najčešća sredstva kojima se žele ostvariti đavolska zlodjela. Amorth dijeli uroke na one koji djeluju izravno (preko hrane ili pića u koje su umiješani začarani sastojci), neizravno (preko predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naštetiti) ili povezivanjem (preko nekoga materijala kao transfera za zlokobni učinak). Treba li se bojati uroka? Treba onoliko koliko se treba bojati sotone. Naime, kod uroka se također radi o djelovanju zlih (demonskih) sila. Sotona (đavao) je, prema riječi našega Gospodina, lažac i ubojica od početka. I bez uroka znamo da nam đavao svim silama nastoji naštetiti. Treba li ga se bojati? Sv. Augustin veli da je sotona kao pas na lancu: laje, ali ne može ujesti. Bolje rečeno: može ako mu se čovjek svojevoljno približi. Pred svim urocima i pred svim paklenim silama najbolja je obrana živjeti u stanju milosti, tj. živjeti bez smrtnoga grijeha. Ako smo u stanju milosti, tj. ako je Gospodin Bog u nama, mogu nas napasti sve paklene sile, a ne mogu nam ništa, jer je Onaj koji je u nama jači od pakla. Sv. Ivan Zlatousti rekao je da kršćanin, kada se vraća sa svete pričesti, izgleda sotoni kao zmaj koji baca vatru te da sotona bježi od njega jer ga se boji. Boji se, naime, Onoga koji je u duši kršćanina. To je bilo iskustvo i sv. Terezije Avilske i brojnih drugih svetaca.
