Idilična prošlost ne spašava. Do nedavna smo, obućeni u zimske kapute i okruženi našim najbližnjima, zavirivali u Isusove jaslice, molili za bolje sutra i pjevali “Svim na zemlji Mir-Veselje”…međutim svi se slažemo da se taj mir i nije ostvario u ovom našem podneblju, čijem smo ekonomskim i političkim prilikama i mi podvrgnuti. Zašto mira nema? Poput samog Spasitelja i mi imamo svojih Augusta, Kvirinija, Heroda i Herodijada. Evo, interesantna je i ta slučajnost da smo nedavno obavili i popis stanovništva koji je -ništa drugo- nego nastavak onoga prvog popisa što se dogodio, -kako Evanđelje kaže-, u Isusovo vrijeme. Poput Marije i Josipa imamo i mi sada dva pogleda na život, dva poziva koji se moraju prihvatiti - a to su onaj unutarnji pogled kojega sam Bog daje i po kojemu sudi, naša duhovna trudnoća - koja bi trebala roditi plodom mira i sloge, spasenja i opraštanja i pogled ili poziv da se prihvati ono što se događa izvana, u svijetu, ono na što mi ne možemo puno utjecati…
Kršćani i jaslice svijeta. Puno ljudi misli da su događaji iz zadnje godine bitno promjenili lice zemlje. Počevsi strahom od atomske katastrofe u Japanu, “arapskoga proljeća” (protesti u arapskim zemljama, kojeg su preko sredstava komunikacije pokrenule velike svjetske sile), smrt velikoga vode Kim Jon Gila kojega su tisuće ljudi otpratile plačući “do bola” – za kojega kažu da ga nebo i zemlja, priroda i neki manđurijski “kokoštrk” oplakuju. Nevjerojatno je koliko medijska manipulacija može čovjeka poniziti i prevariti. Sve po načelu one čudne prirodne pojave: Kad se žaba ubaci u vrelu vodu, ona, oparena, odmah iskoči da se spasi. Ali kad se stavi u mlaku vodu pa se voda stupnjevito zagrijava, prije će se žaba posve skuhati negoli iz lonca iskočiti, jer ne osjeća granicu. Slično tomu: kad progon bukne, vjernici se bude. A kad se u kotlu ovoga svijeta ugrijavaju i grijehu prilagođavaju, izgore a da ni ne primijete. Odreknu se identiteta u diktaturi, relativizma ili nejasoće. I eto ti jaslice koje je svijet pripremio za Kralja Mira.
I na našem “Nebu” veliki znak. Svjedoci smo ove godine jedne nove “kukuriku koalicije” i u našoj državi. Odričemo se danas od onih koje smo nedavno birali (i pomagali starim majkama gdje da udre pečat), zatvori i robije se pune s onima koje smo podržavali – pa vidimo kakav nam je bio izbor. Oni što su nekada lako dobivali izbore danas ih gube, oni što su jučer bili zajedno, danas više nisu, a ovi što jesu - očigledno da sutra neće biti. Eto ti Vlaške Jaslice…vidiš li vola i magarca? Ovo na televiziji me podsjeća na jedan događaj iz Staroga Zavjeta od kojega ne možeš da se ne nasmiješ: sadašnji kralj Šaul progoni budućega kralja Davida. Da ga umori i ništa drugo…danima i mjesecima ga traži…da ga odere. U tomu progonu kralj Šaul ušao u jednu pećinu da “čučne” (1 Sam 24,4), da “pokrije noge”, poradi jedne svoje velike nužde. I dok ovaj “koncentrirano čuči” David mu nožem otkine jedno parče iz gaća…kako bi mu pokazao da je inteligentniji od njega ali i milosrdniji jer ga nije ubio! Evo ti elite! Umjesto da žive na dvoru, u gozbi i glazbi, uredno jedan drugome predaju vlast i zajedno susretnu narod, oni se gone po brjegovima divljih koza i doma kod jazvaca! Eto tako su ušli u povijest...prinuđeni velikom nuždom i uokvireni septičkom jamom!
Sve je popunjeno. Jaslice u koje Bog silazi u naše vrijeme nisu dakle one iz prošlosti, što su potrulele. Nove jaslice bi mogle biti maketa, minijatura naših sedam sela…onako fino napravljena da se točno vidi svaki dom, svaka rijeka, Crkva, komanda, škula, birt, “snijeg i brijeg”.
Isus šeta i danas ulicama naših karaševskih Betlehema…I kuca da ti donese mir. Možda ne u obliku Djevice noseće, nego u drugom…međutim, odgovor koji dobiva ostaje isti…ili još gori!
Bog dolazi. Dolazio je on u obliku mlade djevojke - s ne jednim fakultetom nego dva…dva, čuješ li! – kojoj su govorili u jednoj našoj komandi gdje je radila: “ne te ješte uzel vrag, što dodiš, ne vidiš če nitko te nela!”, dolazio je u obliku muža koji se vraća iz inostranstva i umjesto ljubavi svoje žene…nalazi neku novu “belosvetsku” – slobodnu gospođu -koja se preudava…i popeva onu srpsku “izbriši vetre…”, dolazi u obliku djece kojoj ne dadosmo u 2011. ugledati svijetlo dana, ni ime ili mogućnost da se brane, koji nikada neće čuti riječ Sine! Kćeri moja!, koji ne imaše ni groba ni zapaljene svijeće kad smo se od njih “očistili”. Više puta je Isus dolazio i na našu savjest (to je ono od što te probiva voda noćom) kada je u anketama bilo govora o karaševskoj ostavštini i spomenicima poginulih u I i II svjetskom boju (nesi čul za ti spomenici jel?...pitaj!), o miru i slozi u svih sedam sela, o lomu iznad Lupaka i “u Lupaku”, o zatvaranju škole u Ravniku, ili izabiranju kneza u Karaševu (do dan danas je selo podijeljeno na dvije strane)…I da ti dalje ne nabrajam…da te ne rasrdim…ili nedaj Bože probudim!
Spašenje i dostojanstvo. Nedavno mi je prijatelj govorio o jednom svom iskustvu koje je doživio u lošem društvu: “Sastajali smo se svaki dan da vidimo kako bi i koga pokrali. Uživali smo u piću i pretjerivali zabavama do u jutarnje sate. Svoje smo domove pretvorili u javna mjesta, gdje je svako mogao otvarati frižider i također spavati gdje i kad hoće. Ni kroz pamet nam nije prolazilo poći u Crkvu ili razgovarati o njoj. Ubrzo su se u naš dom probili i ljudi što su se bavili okultizmom (oni što glede u karće i proriču) i zazivanjem duhova. Strašne posljedice su usljedile. Žena mi je ušla u tešku depresiju i skoro počinila samoubojstvo. A što je najvažnije, to se društvo nikad više nije sastalo zajedno!!! Udaljavali smo se svaki dan, kao kad se brod udaljava od kopna…dok više ne vidiš ni ruke…ni ništa”.
Mir ljudima dobre volje. Eto dragi prijatelju, zašto se onda čudis neslozi…? I govoriš često: “što je s ovemi, kakon kad su prokleti, nela da se pomire i gotovo” ili “ne više narod kakon što je bil neki put”. Ne čudi se dragi kršćanine…oni se svaki dan sve više i više udaljavaju jedni od drugih…ne vide im se više ni ruke kako se pozdravljaju…ni oči…pa čak ni auti da su parkirani jedni pored drugih… jer se nisu zapravo nikada ni sastali - u ime Boga, u ime mira, u ime dobra, u ime praštanja – nego su uvijek naglašavali ono što ih dijeli, uvijek psovka, uvijek laži…i de reci mi ti…zar si mislio da će svo zlo i sve “brfe” ostati bez posljedica? Za tebe…za tvoje selo…za tvoju djecu…
