Bio sam prisutan na jednom pokopu u Njemačkoj.
Grob je iskopan u svježoj zemlji, ali grobno mjesto je u potpunosti obloženo umjetnom zelenom travom. Nigdje se nije moglo vidjeti niti jedan grumenčić gole zemlje. Tek kad smo svi otišli s groblja, trava je uklonjena i lijes je zasut zemljom. Naravno, nakon toga je prekriven gomilom vijenaca i cvijeća. Neki od pristunih su me uvjeravali da je riječ o čisto estetskim razlozima oblaganja zemlje umjetnom travom koja se uklanja tek po odlasku svih s groblja. Unatoč svemu, ostao sam uvjeren da je to samo pokušaj da se ublaži strah pred smrću.
Čuli smo toliko puta istinu od koje ne možemo pobjeći: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, pa ipak... U jednoj našoj župi vodio sam sprovod i nakon obreda rekao sam da počnu lijes zasipati zemljom, a onda je nastalo komešanje koje je pomalo graničilo s panikom. „Gdje je deka (pokrovica)?“, pitali su oni oko mene. Nisam razumio, a na moje pitanje čemu ta deka na lijesu dobivam odgovor: „Znate, velečasni, ružno je čuti kad zemlja pada po lijesu pa zato stavljamo deku, jer ona ublaži zvuk udarca zemlje o drveni lijes.“ Još jedan pokušaj da se ublaži stvarnost susreta sa smrću.
Neka pogrebna društva, osobito u Americi, razvila su velike biznise šminkajući pokojnike po želji rodbine. Šminkom, eto, nude mogućnost rodbini da njihov pokojnik izgleda nasmiješen, preobražen, rascvjetan i lijep. Što reći o ovome?
Više puta sam bio prisutan na sprovodima gdje su se držali govori u kojima se govorilo kako je pokojnik, koji je za sebe tijekom života tvrdio da je ateist, sada „tamo negdje s anđelima“, da je i sam „postao anđeo“, da je „prešao u neki bolji svijet“, da nas „gleda odozgor“ i slično. Nikad nisam čuo da kažu: „Danas te pokapamo i nema te više“. Čudan neki ateizam!
