Uzalud se svijet prolama. Crkva broji svoje dane po svojim svetkovinama.
Ona neće zaboraviti ni na jednoga od svojih staraca, na jedno od svoje djece, na jednu od svojih djevica, na jednoga od svojih pustinjaka. Svijet proklinje, a ona pjeva. Ništa neće uspavati i ništa neće zastrašiti njezino pamćenje. Na dan preminulih, služba Božja služila se s punim sjajem: svećenik i ministranti odjeveni u bogate nakite, kretnje i pokrete, glasovi pjevača i djece, velike se orgulje uzbudile, grde, plaču, snivaju, jecaju i prolijevaju u širokim valovima molitvu za sve pokojne... Ovih je dana Crkva često prosula toliki sjaj svojih obreda jer je ona, unatoč svim prigo-vorima, velika škola ljepote. Kada ugošćujemo siromašnoga rođaka, ne palimo veliki luster u salonu i ne silazimo u podrum da donesemo u košari boce staroga vina i rakije. Međutim, ma kako neznatni bili pokojni, kršćanski ih svećenik prima sa svim sjajem kojim raspolaže Crkva, kao što se to dostoji ljubljenoj braći. Zašto?
