Naša je istina da su ovdje Hrvati, još tamo od davnih stoljeća, formirali svoja sela, razvili svoju kulturu, primili kršćansku vjeru iz Petrova Rima, sačuvali svoj hrvatski jezik, oblikovali se u europski narod.
Taj je narod na svom Križnom povijesnom putu padao pod vladare i s istoka, i zapada, i sjevera… ali svaki se put čudesno izdigao, uskrsnuo i obnovio na život.
Za vrijeme Isusove muke, ljudski gledajući, nisu postojali nikakvi razlozi za nadu i radost. Sjetimo se straha koji je zavladao među apostolima. Sjetimo se, potpuno razočarani, govorili o Isusovoj smrti koja je prema njima označila svršetak bilo koje nade i očekivanja.
Po mnogočemu i današnja situacija u svijetu ne pruža razloge nade i kao da je slična onodobnoj. Živimo u dramatičnom vremenu, kada tolike krize i neimaštine rađaju bol i tugu. One obitelji kojima je stalo do napretka i dobrog odgoja djece osjećaju se osamljenima u tim naporima i često klonu. Kad tome dodamo i mnoge bolesti osoba koje su nam bliske i s kojima smo životno povezani, često nam naviru pitanja koja se svode na sljedeće: «Ima li sve to smisla?» Što ja, što mi, kao obitelj, kao mala zajednica vjernika… mogu ili možemo učiniti da se sve to okrene na dobro? Kamo se okrenuti i gdje potražiti pomoć?
