Molitva spada u elementarni odnos s Bogom, s onosvijetom.
Molitva je neka vrsta religioznog disa-nja. Neka vrsta izlaska iz ovoga svijeta i prijelaz u drugu stvarnost. Kroz molitvu čovjek se više uzdiže nego li kroz svu racionalizaciju. Očito je kada govorimo o molitvi da ne mislimo na izricanje molitvenih formula. Mislimo na izraz vjere svojeg povjerenja u Boga, svojeg osobnog odnosa. Samo onaj koji vjeruje u osobnog Boga njemu se obraća.
Biblija nas poučava da budemo konstantni i ustrajni u svojem obraćanju Bogu. Molitva je ispovijed Bogu. Nekada to može biti bez ikakve riječi i ikakvog traženja. Molitva je osjećaj bivstva pred Bogom. Isus se moli osobito u posebnim časovima. Posebno se moli kad “je došao njegov čas” (Iv 12, 23; 17, 1). Njegova je molitva usmjerena na to da izvrši volju Očevu. Njegova je molitva raspoložena Božjoj volji i Božjem planu. “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh” (Lk 23, 46). To je vapaj kad izvanjski izgleda da je napušten.
Cijeli Isusov život je ljudska molitva i Božansko primaknuće čovjeku. Da bismo se otvorili Bogu, da bismo počeli moliti, vrlo važno je da posta-nemo svjesni sebe i Boga koji je u našem srcu. Tada nam razgovor s Bogom postaje blizak i osjetljiv. Svaka je molitva uslišana ako je moljena otvorena srca. Jer prvi cilj molitve jest, ne postignuće nekih dobara, nego promjena sebe i približavanje Bogu. Ako nam molitve nisu uslišane, onda je razlog u nama samima. Možda molimo da prema nama bude volja Božja, a zadržavamo svoju.
