Na početku smo ‘Novog vremena’, priprave za Božić, ili Došašća.
Koliko god se može govoriti o izvjesnom napretku u svijetu ipak se svaki dan pokazuje i drugo lice čovjeka i čovječanstva. Prorok Izaija, a i mi s njime, kao da svake godine obnavljamo ‘utopiju’ i ‘sanjanje’ o boljim budućim vremenima. I tako iz godine u godinu. Skrećemo pozornost da Izaijina utopija nije utopija, nego nada koja se treba ostvariti. Nažalost, ona još do danas nije ostvarena.
Ne samo da nema neprijateljstva između ‘lava i čovjeka’, nego još nema prijateljstva među ljudima. Trebamo li izaći iz svojeg sna, kako poziva pismo Rimljanima, i početi bdjeti, početi biti odgovorni za događanja u svijetu. Bdijte, znači budite odgovorni... Danas je manjak odgovornosti. Kao da svi očekujemo uslugu od drugoga, društva, ustanova, ali da prihvatimo svoju odgovornost za našu i budućnost svijeta, to oklijevamo.
Pozivajući nas Isus na odgovornost, bdijenje, ne znači da se osuđujemo, nego da pobudi u nama vjerovanje u sebe. Novost se naviješta s dolaskom Isusa, od Njega koji je došao, koji dolazi i koji će doći. Koliko i koliko puta je pokušano roditi novo nebo i novog čovjeka. Prva Geneza, pa Noina, Mojsijeva... i posljednja koja još traje je Isusova. Ova najnovija, ova naša Nova era, ona je usmjerena na buđenje novoga čovjeka.
