Bog je stvorio svijet, a naviješteni Mesija je stvoritelj “novoga”.
On je svijetlo...Božji dar ljudima koji pate u tami.
Zato je svaki kršćanin pozvan da drugoga uputi na tu novost života. Međutim, kršćanstvo nije avanturizam. Probam malko danas...sutra više ne...Baš se tako vrlo često izgubi volja za istinskom novosti koja se živi u jednostavnosti, ljubavi i svakodnevnom miru.
U Adventu nas je Ivan isto pozivao da budemo novi. I to ne bilo kako: “mali” u svijetu, a “veliki” u srcu, u obitelji, u bratstvu.
Uvijek postoji opasnost da se umislimo da smo netko i nešto. Svaki onaj koji je umislio da je svetac to istinski nije. Zato smo danas skloniji pričati o svetosti nego ju pokušati živjeti.
Isus nam je primjer novoga. On nam dolazi kao brat i sestra, susjed i prijatelj...uvijek tu...uvijek anoniman. Mircea Eliade u svojoj knjizi “Nostalgija naših korijena” govori kako su kod starih naroda postojale vjere u velike ali daleke bogove. I svi su ti Bogovi u jednom trenutku umirali!... jer su ih sinovi zaboravljali...jer se nisu često susretali.
Zato Isusov nauk ne dijeli ljude na religiozne i nereligiozne. To nema smisla. Nego na ljudsko i neljudsko ponašanje prema čovjeku (u komu je Bog) ! To ti je beba u štalici...Bog u čovjeku! A sposobnost razlikovanja dobra i zla znak je našeg poštovanja prema drugima i prema samima sebi.
Evo kako, usprkos skromnosti, Božić postaje najveći blagdan humanizma! On puni zemaljskoga čovjeka s nebom...da bi mogao postati “linija horizonta”...polak ovo, polak ono!
To nije samo vjera nego nauka za srce i um, koji traže viječnu i sadašnju istinu. Isus i Ivan su dokaz te nade i radosti. Vjerovanja da čovjek može i bolje i ljepše.
Čak je postao slavni pozdrav:
“Radujte se narodi...Veseli se Djevice...” Na dobro vam došlo rođenje Isusovo! Sretan i blagoslovljen Božić!
Dr. theol. Davor Lucacela
