U kući smo gospođe Ane, rođene Kečanke koja profesoru
opisuje svoju obitelj i pokazuje kofer sa starim slikama.
Dva
su svijeta utisnuta u kućnoj arhivi. Onaj od prije pedeset godina u kojemu
profesori i misionari iz Hrvatske pohode Hrvate u Keči i podučavaju ih. Također
i vrijeme nakon 90.-ih u kojoj Republika
Hrvatska, na predivnom Jadranu, pruža tečaje za jezične vježbe Hrvatima iz
dijaspore. Lako mi je zaključiti, čitajući jasne znakove vremena, da posjeta dr. Čavraka spada u novije vrijeme u
kojemu je isto tako prisutan osjećaj da “Hrvata Hrvat ljubi”!
Sljedeći
dio boravka u Keči je vezan uz gospođu Julianu Mixi-ch. Jedna od najstarijih
osoba u Keči, koja je preživjela deportaciju u Bărăgan i oduzimanje svega što
je njezina obitelj posjedovala. Mada u ozbiljnim godinama, gospođa Juliana se
vrlo detaljno sjeća svega. Profesor se divi kako detaljima naše povijesti tako
i redosljedu događanja kojega je gospođa, bez nijedne pogreške ili mješanja
vremenskih perioda, uspijela ispričati. “Ona ne mješa vremena” -mogli smo ćuti
od strane Profesora. Pa naravno da ne, jer ne mješa ih dragi Bog koji joj je
sačuvao pamet, a nama dao mogućnost da se ništa ne izgubi od povijesti koju su
nam ostavili naši namrli. Svaka je osoba ovakvih godina i ovakva križa, jasan znak da je u
povijesti ljudskoga života zadnja riječ ona Božja.
Maloprije
sam ove događaje opisao kao “novo vrijeme”. Smatram ga isto tako ključnim i
značajnim jer zasada nitko nije uspio zapisati stanje Kečanskih Hrvata u
komunizmu. Misionarima ili zbog straha nije bilo ispričano ili se postavlja
pitanje da li se u tadašnjoj Jugoslaviji moglo objaviti nešto poput deportacije
u Bărăgan. A ove godine je točno 60 godina od tog križnog puta...Dakle puno
važnoga posla ostaje našoj generaciji.
Za
ručak i kratki predah su se pobrinuli naćelnik Keče Dorin Liviu, supruga
Hrvatica Daniela Birdean i lokalni poljoprivrednik Nelu Stan. Bio je to divan
ručak i divan razgovor o aktualnom stanju u Keči. Gospodin Stan živi u bivšoj
kući jednoga od naših Hrvata. Divna ozidana ograda oko kuće i sama pozicija uz
Crkvu su dokazi kako su ovdje sudbine bile vezane uz vjeru, marljivost i lijepu
arhitekturu.
Nakon
ručka smo osim općine posjetili
biblioteku i Dom kulture. Profesor poklanja svoje knjige i za uspomenu i
čitanje. Poklonjene su i povijesne knjige i monografije o mjestima u Hrvatskoj
iz kojih su doselili kečanski Hrvati. Zahvalni za gostoprimstvo uviđamo da je
za Hrvate specifično da budu pažljivi s dragim gostima. Puno puta smo mogli
ćuti da je to u dijaspori još uočljivije nego u domovini. Pozdrav-ljamo se s
domaćinima i putujemo za Temišvar.
Ovdje
u popodnevnim satima kancelar Biskupije dr. Nikola Lauš vodi profesora našemu
biskupu Mons. Martinu Roosu. Razgovor je bio vrlo poučljiv za obje strane.
Biskup daje profesoru korisne informacije i pruža priliku da se zadrži u
biskupskom arhivu i uslika dokumente o Keči koji su mu potrebni. “Ima tamo puno
velikih kutija o Keči“, kaže Profesor. Da...Majka Crkva čuva živu uspomenu na
sudbinu svoje djece koja su joj najveće blago.
Eto...tako
je nekako protekao divan susret s dr. Čavrakom. Cilj je ovog izvještaja bio da
skupa upoznamo čovjeka i intelektualca o kome ćemo, uvjeren sam, puno toga još
ćuti. Naime, profesor će već u desetom
mjesecu održati predavanje u Velikoj Gorici o Hrvatima u Keči, na bazi podataka
( usmenih i pisanih) prikupljenih ovdje. Također će nam pomoći da se u adventu
uspostave folklorne veze s Hrvatskom kroz po-sjetu kulturno umjetničkog društva
iz Hrvatske, koncert i pjevanu Sv misu. Ali o svemu tome u sljedećim danima.
Dr. theol. Davor Lucacela
