Kako danas govoriti o duhu i duhovnosti u vremenu kada je dugo svaka duhovnost nijekana, pa i ludilom proglašavana?
Ipak baš u ovome vremenu treba govoriti o duhu i duhovnosti, jer je svijet oštećen. Zapravo, ne može biti sretan i potpun ako se ostavi na jednoj dimenziji – materijalnoj (tjelesnoj). Čovjek, ljudsko biće, nije stvar. On je osoba i njegovu osobnost karakterizira duhovnost – duh.
Duh je život koji daje materijalnosti – tjelesnost - životnost. Biblija obilježava početak života uz duh, Duha Božjega. Prije Božjeg Duha sve je bilo u kaosu i tami, a poslije u kozmosu (redu) i svijetlu. Čim je Duh ‘zalebdjeo nad vodama’ provreo je život u svemiru. I baš u dahu Duha Božjeg nastalo je istinsko životno stvaranje. Bog je postao prepoznatljiv po svome duhu, po Životu. Znači, stvaranje svemira, pa i stvaranje čovjeka vezano je uz Duh.
Duh je život svemu stvorenome. Duh prožima sve živo, a u čovjeku je uobličen u osobnost pa je stoga čovjek sličan Bogu. On je Božja slika i prilika. Ne svojom tjelesnom anatomijom nego svojim duhom. Po duhu je univerzalan, po duhu je osoba, po duhu ljubi, po duhu je brat i sestra, prijatelj, po duhu stvara obitelj, zajednicu, čovječanstvo. Duh je taj koji karakterizira čovjeka, koji daje čovjeku bezgraničnu vrijednost koja ga diferencira od svega stvorenoga.
Duh Božji je dar Božji čovjeku, kozmosu. Duh izvodi kaos u kozmos (nered u red). Duh Božji čini velikim sve Patrijarhe, sve Proroke. Duh je u vodi. Oni baš svojim duhom daju pečat svojem vremenu i cijeloj povijesti. Duh je uzdigao Proroke u navjestitelje i animatore čovječanstva.
