Tko se god bori za sebe neće naći podršku u Isusu Kristu. On je sam sebe predao za druge i stalno se predaje. Tu i jest njegova veličina i njegova objava. On je ljubav koja se predaje za druge. Zato će ga najbolje razumjeti oni koji ljube, koji ne žive za sebe nego za druge. Isusova je uputa da se nađe smisao i sreća u predavanju samoga sebe, u življenju za druge. Sva su se “čuda svijeta” dogodila samo kod onih koji su živjeli za druge ljude, kod onih koji nisu mislili na sebe i svoju korist. Sjetimo se samo svih “velikih djela” čovječanstva, proizveli su ih oni koji nisu mislili na sebe. To je istinito na religioznom kao i na svjetovnom planu.
Zar se svi oslobodioci svijeta nisu predali (nestali) da drugi žive slobodu? Oni su pošli u oslobađanje ne da postignu nešto za sebe, nego da se uspostavi pravda i sloboda za druge. U drugom Isusovom pozivu još se više radikalizira odgovor. Tko god kalkulira, tko god očekuje da će biti kršćanin kad sredi sve “svoje stvari” nikada neće dočekati taj trenutak. Uvijek će trebati nekoga rađati ili nekoga ukapati, i tako odgađati provođenje (življenje) Isusovog programa ljubavi i dobrote. Uvijek će biti nedaća u životu, a radi njih ne treba odgađati preobrazbu samoga sebe i svijeta. Još nije bilo razdoblja niti života koji nije imao svojih poteškoća.
