Pišem članak na početku Velikoga Tjedna, kada se spominjemo muke, križa i uskrsnuća gospodina našega Isusa Krista.
Pjevali smo muku u Crkvi. Kažu da onda kada se čita ili pjeva muka, svećenik ne mora držati propovijed ... jer nema ljepše propovijedi od same muke, koju je Evangelista tako dirljivo zabilježio.
U centru je sudac, Poncije Pilat. Zbog Isusa je danas najpoznatiji sudac na svijetu. Ušao je čak i u Vjerovanje koje molimo: “mučen pod Poncijem Pilatom...” ali nije ušao da mu se vjeruje nego jer je on povijesno zabilježena osoba. Stvarno je postojao. A uz njega i sve ostale Ane i Kajafe dobivaju historijsku dimenziju.
Kao i svi današnji sudci ... kada je susreo istinu ... pokušava je se rješiti. I šalje Isusa Herodu. Ovaj učini isto ... i vrati mu ga. Pomiriše se njih dvoje toga dana, reče Evangelist. Da tako uvijek bude ... pomire se Amerikanci i Rusi, pomire se Mađari i Rumunji, pomire se Srbi i Turci ... ovisi samo koji je interes ... a jadnik čeka na njihovu milost.
Vidjevši da mu je vraćen, ide na prijevaru i trikove: “ne moram ga Ja osloboditi, oslobodit će ga narod! Stavit ću ga rame uz rame s Barabom krvnikom!” Međutim, ako je vladar takav, zašto bi narod bio drugačiji! I zatraži mnoštvo Barabu! I danas se stavlja žrtva s kriminalcem, silovatelj sa silovanim, prevareni s prevarantom, osiromašnjenu Crkvu kojoj je 45-te sve uzeto i knezove ovoga svijeta ... rame uz rame ... i kažu nam: “dogovorite se između vas” ... ”evo što misli narod”, ...a narod kao narod ... ni zna mene, ni Barabu.
