Slijediti Isusa, slijediti njegov put ne znači nešto što se događa samo od sebe, što se može poduzeti i ostati isti kao prije “susreta”.
Prihvaćanje Isusovog puta (kršćanstva) znači prihvaćanje radikalnog obraćenja. Da bi se nasljedovalo istinski Isusa potrebna je potpuna svjesnost i odlučnost.
Istina, uvijek je bilo i bit će onih koji ga slijede iz radoznalosti, koji očekuju dobitak bilo na ovom ili onom svijetu, onih koji idu sa svojim poznanicima....
On je došao mijenjati svijet, mijenjati čovjeka, mijenjati ljudske odnose. Od čovjeka polazi sve, dobro i zlo, stari i novi svijet. Novi svijet, novo čovječanstvo, proističe iz čovjekove nutrine. Onomu koji prihvaća kršćanstvo radi dobiti Isus odgovara da “Sin čovječji nema na što nasloniti glavu”.
Motiv slijeđenja Isusa ne može biti koristoljublje, pa čak niti koristoljublje na “drugom svijetu”. Izgleda da se Isusa ne može nasljedovati ako se hoće nešto postići ZA SEBE.
On je sam sebe predao za druge i stalno se predaje. Tu i jest njegova veličina i njegova objava. On je ljubav koja se predaje za druge.
Zato će ga najbolje razumjeti oni koji ljube, koji ne žive za sebe nego za druge. Isusova je uputa da se nađe smisao i sreća u predavanju samoga sebe, u življenju za druge. Sva su se “čuda svijeta” dogodila samo kod onih koji su živjeli za druge ljude, kod onih koji nisu mislili na sebe i svoju korist. Sjetimo se samo svih “velikih djela” čovječanstva, proizveli su ih oni koji nisu mislili na sebe. To je istinito na religioznom kao i na svjetovnom planu.
