I ove godine, kao i prijašnjih, nekoliko tjedana prije samog kraja školske godine, na blagdan Duhova (Pedesetnice), bilo to prvog dana ili pak drugog dana svetkovine, klokotičke Marjanske, ali samo one koje su učenice osmog razreda, prestaju biti od toga trenutka Gospine ministrantice.
Običaj
je taj da zahvaljivanje mora obavezno biti obavljeno onoga dana kada crkva
slavi neki od blagdana Bl. Djevice Marije i isto tako mora biti malo prije
završetka VIII. razreda. Datum nije točno određen.
Svoju
službu ministriranja završilo je osam Marjanskih 15. 05. 2016., dana kada je
katolička crkva slavila blagdan Duhova. No, ove se godine ceremonija
zahvaljivanja Marjanskih nije održala drugog dana Duhova, kada crkva spominje i
Mariju Majku Crkve, zato što su dvije obitelji koje žive u Austriji, morale su
se vratiti toga dana svome novom domu i napustiti rodni kraj, a i njihove su
kćeri bile dvije od ovih osmero koje su se pripremale za gorenavedenu
ceremoniju.
Imena
Marjanskih koje su ove godine prekinule ministrirati su: Ana-Marija Jovanak,
Ivana-Ana Vlasić, Klaudija Gerlica, Marija Gordana Filipoane, Marija Milena
Grosz, Marija Slađana Birta, Marija Vesna Mirčoane i Patricia Mirčonja. Njih
osmero su toga dana zadnji put odjenule svoje bijele haljine i stavile
specifični vjenčić za Marjanske na glavu i na kraju blagdanskog misnog slavlja,
upaljenih svijeća ispred Gospinog oltara
glasno su izrekle zahvalnost za protekle godine ministriranja, za sva dobra i
za sve lijepe uspomene koje su prikupile u skoro šest godina njihovog vjernog i
značajnog doprinosa našoj zajednici kao Marjanske. Zahvalnom molitvom “O,
Gospođo moja, o, Majko moja!” i molitvom “Oče naš” uz pratnju vlč. Petra Dobre
i svojih voditeljica, učit. Marije Muselin i odgajateljice Milene Butarice, ali
i uz prisustvo svih vjernika na sv. Misi, od toga trenutka one su završile
svoje ministriranje. S pokojom suzom u oku krenule su prema glavnom oltaru i
izašle iz župne crkve sv. Apostola Filipa i Jakova.
Marjanske
su svoje riječi zahvale uputile ne samo Nebeskoj Majci već i svojim
voditeljicama, svome župniku, osobama
koje su bile uz njih čitav niz godina i koje su ih poučavale lijepim
primjerima. Lijepe zahvalne reči bile su upućene i njihovim obiteljima, ocu i
majci, baki i djedu, osobe koje su se vrijedno brinule kako bi njihova služba
ministriranja bila moguća i njihova prisutnost vidljiva u kršćanskoj zajednici
u kojoj žive.
U
Klokotiču riječi „Marjanske zafaljuju“ nije strana. Tako mještani ovoga sela
nazivaju goreopisani proces zadnjeg ministriranja kao Marjanska. Za sve
čitatelje „Hrvatske granćice“ koji ne znaju što su to Marjanske reči ću vam
ukratko. „Marjanske” su ministrantice Majke Božje. To su isključivo djevojčice,
odjevene u bijeloj haljini i bijelim vjenčićem na glavi (simbol njihove
čistoće, ljubavi i poštovanja prema našoj Nebeskoj Majci). Njihova uloga u
crkvi je da ministriraju za velike crkvene blagdane, posebice na blagdane Sv.
Marije i na župni blagdan (kirvaj). Ministriraju još i na svadbama, na dočeku
hodočasnika koji idu pješice u Mariju Radnu i Mariju Čiklovu te su uvijek
prisutne kad našu crkvu posjete ugledni gosti iz države i inozemstva. Povodom
svadbe u Klokotiču, „Marjanske“ idu bijelim barjacima mladenkinom domu u znak
poštovanja i čistoće i otprate samo onu mladenku od kuće do crkve na vjenčanje,
koja je i ona nekada bila „Marjanska“.
Od
ove godine imamo pet novih Marjanskih. To su djevojčice prvog i drugog razreda
koje su ove godine dobile Prvu Svetu Pričest. Jer prvi od uvjeta da postaneš
Marjanska kao i ministrant koji ministrira na sv. Misi je taj da moraš dobiti
Svetu Pričest.
Od
srca vam hvala, drage Marjanske, koje ste ove godine “zafalile”, jer ste vi
bile lijep primjer za vaše mlađe nastavnice i čuvarice ove jedinstvene
tradicije u našim krajevima. Zahvaljujem vam se za vaše prisustvo koje je
krasilo župnu crkvu iz Klokotiča na svaki blagdan i ostalih dana kada ste se
morale tako odjenuti kako bi pokazale vašu vjernost u očuvanju tradicije. Vaše
poštovanje je bilo vidljivo ne samo prema crkvi, već i prema selu. Znajte da je
vaša prisutnost u našoj zajednici jedna od naših najdražijih nagrada na koju
smo jako ponosni i znamo joj odati počasno mjesto.
