I u prošloj 2016. godini zabilježen je negativan
prirodni prirast populacije u svim mjestima iz karaševske općine, broj umrlih u
Karaševu, Nermiđu i Jabalču bio je u godini koja je protekla znatno veći u
odnosu na broj rođenih.
U Karaševu je minule godine umrlo 29 osoba u odnosu na 23 kršćenih, u Nermiđu je umrlo 7 osoba u odnosu na 4 kršćenih, dok je u Jabalču umrlo 4 osoba, a nije zabilježeno nijedno rođenje. Nezavidni trend sve većeg broja umrlih u odnosu na novorođene bebe tijekom jedne godine u karaševskoj općini alarmantan je i zabrinjavajući fenomen, koji nije novijeg datuma. Pretprošle godine negativni prirodni prirast populacije Karaševa bio je čak izraženiji nego lani, nakon što je broj umrlih bio skoro tri puta veći od broja rođenih. U Karaševu je tada umrlo 37 osoba, u odnosu na 14 rođene djece. Sličan opadajući trend je zabilježen i 2014., ali i u godinama koje su prethodile, i u tom razdoblju je broj umrlih u našem najvećem mjestu bio znatno veći od broja rođenih.
Prema Popisu stanovništva iz prosinca 1930. godine, Popis koji se može konzultirati na stranici 106 knjige Marcua Mihaila Deleanua „Zabilješke o Karaševcima“, Karaševo je u to doba imalo 2940 stanovnika. Slijedilo je zatim stalno opadanje populacije našega mjesta, opadanje koje traje sve do naših dana. Shodno Popisima stanovništva obavljenim na razini čitave Rumunjske, Karaševo je 1977. godine imalo 2815 stanovnika, 1992. godine 2629 stanovnika, 2002. godine 2437 stanovnika, dok je prema Popisu iz 2011. godine broj stanovnika Karaševa opao na 2341. Stalno opadanje, dakle, opadanje koje poziva na zabrinutost i uzbunu. Iz navedenih Popisa se jasno može vidjeti da je negativni prirodni prirast najizraženiji u Karaševu u godinama nakon pada komunističkog režima, od 1989. godine naovamo, a to je u neku ruku razdoblje određenog materijalnog prosperiteta našega mjesta, pogotovo kad ga usporedimo s teškim životnim uvjetima iz druge polovice prošloga stoljeća. U relativno malenom vremenskom periodu od zadnja dva desetljeća naše mjesto je izgubilo skoro isti broj stanovnika kao u periodu od 1930. godine pa sve do 1992. godine, vrijeme koje je obuhvaćalo, između ostalog, drugi svjetski rat, teško i siromašno poslijeratno razdoblje, razne neizlječive bolesti i, ne u zadnjem redu, komunistički period. Sve to dokazuje da pad nataliteta uopće nema veze s materijalnom situacijom i standardom života stanovnika našeg mjesta, već uzroci tog pada se moraju tražiti na sasvim drugoj strani.
Ako bismo pokušali pronaći uzroke ovog slobodnog pada populacije najvećega mjesta karaševskih Hrvata onda se trebamo zaustaviti kod činjenice da u zadnjim godinama sve veći broj ljudi napušta naše mjesto i odlazi u zapadno europske zemlje, prije svega u Austriju, u potrazi za poslom i boljim životom. Po svemu sudeći, migracija prema razvijenijim zemljama će se nastaviti i u sljedećim godinama, mada ljudima koji odlaze iz svog rodnog mjesta nije nimalo lako, i ona će trajati toliko dugo dok se u našoj državi ne valorificiraju ogromni gospodarski potencijali koji doista postoje. U trenutku kad se to realizira, ako se uopće bude realiziralo u skorije vrijeme, ljudima se neće više isplatiti otići van, naći će na ovim mjestima smisao života i ostanka, a karaševskoj zajednici bi se mogla otvoriti svjetla perspektiva i lijepa budućnost. Drugi pak faktor koji uzrukuje negativan prirodni prirast populacije je naprosto težnja ljudi da imaju što manje djece. To je moda novoga vremena i bilo bi poželjno da se ona promjeni. Prije nešto više od pola stoljeća bilo je bitno drugačije. Mogao si tada vidjeti po pet-šest braće i sestara u svakom karaševskom domu, iako su kuće u to doba imale tek jednu ili dvije sobe, i mogao si isto tako vidjeti i po dva-tri brata s obitelji pod istim krovom, a svi su oni živjeli u potpunoj slozi i harmoniji. Sada se samo nostalgijom možemo prisjetiti vremena kada su ulice bile pune mališana jer godine kada su se u svakoj karaševskoj kući mogli čuti osmjesi mnoštva radosne djece, već su davno iza nas.
Vlč. Đuređ Katić, bivši dugogodišnji župnik karaševske župe, bio je pretjerani optimist kada je prije nekoliko godine upozoravao karaševski narod kako za stotinu godina neće više biti nikoga na ovom području. Ako se nešto pod hitno ne uradi na poboljšanju nataliteta u „velikom Karaševu“ (tako je naše mjesto poznato u ostalim karaševskim selima) i negativni prirodni prirast nastavi s istim tempom kao u zadnjim godinama ne moramo čekati niti stotinu godina da Središnji muzej Hrvata u Rumunjskoj, čija izgradnja je krajem prošle godine skoro privedena kraju u Karaševu, bude jedini svjedok boravka Hrvata na ovom prostoru.
Ivan Dobra
