Čovjek može na razne načine pomoći prirodi, ali ujedno je može i uništiti. Šuma raste veoma sporo i teško, a u Rumunjskoj ne postoji znak jednakosti između sječe i sađenja drveta.
Dakako, puno više se sječe, bez obzira što određenom drvetu treba najmanje 100 godina da bi dosegao optimalnu debljinu za ekonomsko valorificiranje. U isto vrijeme planovi za pošumljavanje praznih površina postoje uglavnom na papiru, tako da se naša država nalazi na jednom od zadnjih mjesta u Europi što se tiče sađenja šuma.
Izuzetak od praktike sječenja drveta nauštrb pošumljavanju praznih i napuštenih karaševskih područja zacijelo pravi Marijan Bokšan (Perka) iz Karaševa. On veoma jako voli prirodu i na razne joj načine pokušava pomoći. Ljubav prema prirodi ga je navela da posadi na četirima mjestima u okolici Karaševa velike parcele šume, uglavnom jelu, bagrem i hrast. Nije ga smetala činjenica da takva vrsta posla podrazumijeva veliki trud, jer osim sađenja sadnica, njega mladih šuma implicira čitav niz radova koje valja provoditi u šumama nakon njihova osnivanja pa sve do konačne sječe. Najmanje prvih nekoliko godina, na primjer, mladoj šumi je potrebna njega, košenje oko sadnica da ih trava ne uguši, prolijevanje za vrijeme sušnih ljetnih dana, zaštita od različitih štetočina, obrada i gnojidba tla, zatim zamje-njivanje ošušenih drveta kako bi se šuma popunila. Uz sve to postoji i stalni strah od požara, česte pojave na karaševskom području za vrijeme proljeća, jer u Karaševu još uvijek postoje pojedinci koji pale žbunje, a zatim puštaju požar da se nekontrolirano širi. M. Bokšan je zanemario sve teškoće koje implicira takva vrsta posla i samo je uz pomoć nekoliko prijatelja posadio 6.000 sadnica u Pinetu i na još nekoliko mjesta u Brijegu. Iako država kroz razne programe pomaže ili subvencionira pošumljavanje nacionalne površine, M. Bokšan se nije ni pokušao izboriti za bilo kakvu novčanu potporu koju je eventualno mogao dobiti za sađenje sadnica ili za kasnije održavanje mlade šume.
