Svaki je narod dužan poštivati svoju povijest, pa tako i naš karaševski, jer stara poslovica kaže: „Tko ne poštuje svoju prošlost, nije dostojan svoje budućnosti“. Karaševci su prije sedam sto godina naselili ove planinske krajeve, osjetivši opasnost od turske invazije, koji su u kratkom vremenu zatim napali i okupirali neke dijelove Bosne. Karaševci su došli u ove krajeve na čelu sa svojim misnicima franjevcima, jer su preferirali sačuvati katoličku vjero-ispovijest, nego obratiti se na islam. Ostavili su sve svoje na starome mjestu, osim katoličanstva, kojega su sačuvali sve do naših dana. U tome im je uveliko pripomogao i isusovac Mihovil Lovinić, koji je u Karaševo došao 1726. godine i ostao među svojim sunarodnjacima do prerane smrti 1730. godine. Za svo to vrijeme Lovinić je neprestano podučavao svoje vjernike pravim duhovnim vrednostima i naučio ih je osnovne molitve. Zajedno je sa svojim vjernicima podigao crkvu u Karaševu, jednu od najstarijih Banatskih crkava, kopavši temelje i pomagavši majstorima na svim poslovima oko gradnje.
Izgradnja kapelice na karaševskoj Kalvariji započela je 1900. godine kada je u najveće mjesto Karaševaka došao misnik Martin Halkoczi. Crkva Marijina Uzvišenja je u to doba bila premalena za otprilike 4.000 stanovnika koliko je brojilo Karaševo na samom početku 20 stoljeća, a misnik ju je odlučio produžiti. Da bi pobožni narod mogao pratiti svete mise za vrijeme radova na povećivanju karaševske crkve, krenulo se izgradnjom kapelice na Kalvariji, na mjestu gdje je od davnih vremena postojao jedan križ. Vlč. Martin Halcoczi je, na žalost, obolio i preminuo 1910. godine, a sahranjen je pod oltarom kapele na Kalvariji. Četiri godine kasnije započeo je prvi svjetski boj koji je donio bolesti, glad i siromaštvo, pa su planovi za proširenjem karaševske crkve ostali neostvareni.
