U kolovozu
smo bili svjedocima dvaju važnih povijesnih lekcija. Prvi je bio sprovod kraljice
Ane, a drugi je obilježavanje 100 godine od ulaska u rat.
Kada
je u nedjelju 28.08.2016. diljem Rumunjske obilježeno 100 godina od ulaska
Rumunjske u Prvi svjetski rat, ili, kako je još poznat kao Veliki rat, kao da
su se odškrinula neka stara vrata koja su nas odvela daleko u prošlost. Gledajući taj dan televiziju mogli smo
vidjeti i čuti govore predsjednika i primijera o tom nesretnom događaju
prošloga stoljeća koji je doveo do smrti milijuna ljudi na europskom prostoru,
a nakon čijeg završetka svjetski poredak više nije bio isti.
Na
televizijskom kanalu Viasat History može se pogledati, u nastavcima, vrlo dobar
i zanimljiv dokumentarac o tome kako je počeo rat. Puno je filmova snimljeno i
cijele biblioteke ispisane o tome.
Govoreći
o žrtvama predsjednik je Ionannis rekao, na svečanosti obilježavanja 100 godina
od ulaska Rumunjske u rat, odajući počast vojnicima, tadašnjim državnicima i
Kralju Ferdinandu koji su ”požrtvovno služili interesu rumunjske nacije”:
“Klanjam se u spomen na 800.000 žrtava Velikog rata”.
A
među tim su žrtvama bili i naši pradjedovi. Neki su od naših pradjedova
sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, a neki su čak dugo vremena bili u
zarobljeništvu, kao što je moj pokojni pradjed (kojeg nisam poznavala, ali mi
je djed o njemu pričao), koji je proveo par godina zarobljen u Rusiji. A takvih
je bilo puno.
Da
se podsjetimo, Prvi je svjetski rat bio vojni sukob između država članica
Antante (Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i Ruskoga Carstva) i njihovih
saveznika (Srbije, Crne Gore, Rumunjske, Grčke, Japana, Sjedinjenih Američkih
Država i niza manjih zemalja) s jedne strane te dviju država članica Trojnoga
Saveza (Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije) i njihovih saveznika
(Osmanskog Carstva i Bugarske), koje su pak s druge strane tvorile Centralne
sile. Italija je bila članica Trojnoga Saveza, ali se 3. kolovoza 1914.
proglasila neutralnom da bi kasnije pristupila Antanti.
Glavni
su uzrok rata bila neslaganja oko održavanja tadašnjih imperija (Ujedinjeno
Kraljevstvo i Francuska) te širenja kolonijalnih imperija i nacionalnih
teritorija drugih država. Njemačko je
gospodarsko raslo, pa je ubrzo postalo jedno od vođećih svjetskih
gospodarstava, a rasle su i pretenzije Njemačke za novom podijelom kolonija.
Na
nama bliskim prostorima, povod rata bilo je ubojstvo austro-ugarskog
prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Na
njega je izvršen atentat u Sarajevu, a ubio ga je sprski anarhist Gavrilo
Princip. Austro-Ugarska monarhija je
23. srpnja predala ultimatum u deset točaka vladi Kraljevine Srbije, koja je
prihvatila sve osim točke da istragu o atentatu vode na njezinu tlu
austro-ugarski istražitelji. Na to je Austro-Ugarska 28. srpnja objavila rat
Srbiji, a Njemačka je 1. kolovoza objavila rat Rusiji, nakon njezine
mobilizacije, i 3. kolovoza Francuskoj. Ujedinjeno Kraljevstvo je 4. kolovoza
objavilo rat Njemačkoj. Crna Gora
pridružila se 5. kolovoza Srbiji objavom rata Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja
je isti dan objavila rat Rusiji. Začas je Europa postala pozornicom
najkrvavijih događaja u povijesti.
Teško
je nama danas, iz udobnosti svojih domova, fotelja, kompjutora, auta i
televizija zamisliti kako je bilo mladim, običnim ljudima uzeti pušku u ruke i
krenuti u boj, svjesni da se nikad možda više neće vratiti svojim domovima i
obiteljima. Neki su se vratili a nekima se ne zna ni mjesto gdje su preminuli.
O njima svjedoče veliki križevi u grobljima, pa i našim, a u novije vrijeme i
imena isklesana podno velikih križeva u sred sela.
Govoreći
o žrtvama rata predsjednik Iohannis je rekao da
Prvi Svjetski rat posebno važan trenutak u povijesti Europe i svijeta.
Pritom je spomenuo i Europsku Uniju, kao konstrukciju koja se “rodila baš na
mjestu nekadašnjih rovova”. Komemoracija Velikog rata donosi najsnažniji
argument u korist europskog projekta koji nam je pružio više od 70 godina mira.
Ta je konstrukcija najopširniji politički i kulturni projekat razumijevanja i
dijaloga među Europljanima, kao alternativa mržnji i podjeli, angažman solidarnosti
i jedinstva pred vanjskim i unutarnjim izazovima s kojima se EU suočava”,
izjavio je Iohannis.
Zaustavila
bih se na riječima dijalog i razumijevanje iz spomenutog govora predsjednika.
Da li smo mi, u našim mjestima, zajednici, u dijalogu i razumijevanju? Ili da
li se bar trudimo biti u dijalogu? Da li bar pokušavamo ući u dijalog s onim
drugim, s onima drugima? Da li ga pokušavamo razumijeti? Bilo bi dobro da bar
pokušamo. Da ne vodimo naše “male lokalne ratove”. Jer mali ratovi vode do
velikih ratova. A iza ratova ostaje pustoš. Nakon Prvog svjetskog rata nestala
su carstva. A kako je ishod svih ratova umiranje, nestajanje, pustoš, pripazimo
da nas naši lokalni mali ratovi ne odvedu u propast, do nestajanja naše
zajednice i naših mjesta.
Imajmo
pritom na umu i staru latinsku poslovicu koja kaže: Historia magistra vitae
est! Pa ako je povijest učiteljica života, pokušajmo iz te povijesti nešto
naučiti.
