Poznato nam je da ste se i vi bavili problematikom ravničke škole. Kako ste stigli upoznati njezinu situaciju?
Prije protekle školske godine, radio sam u redovnoj nastavi kao nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Istina, uspio sam raditi u redovnoj nastavi, jer je i protekle godine situacija bila gotovo jednaka ovoj, s tim da, okolnosti radi, uspjelo se ipak nešto izboriti, a to je da ta tamo škola funkcionira. Kasnije sam shvatio da i nije funkcionirala. Zašto? Zbog toga što sve diplome koje su učenicima davane naknadno, imale su natpis „Škola Lupak od V do VIII razreda“. S drugim riječima, ti su učenici osmog razreda završili u Ravniku, ali je na njihovim diplomama pisalo da su oni završili u Lupaku.
To je zato što je toj školi u tom vremenu već bio ukinut status pravne osobe...
Nisam znao! Meni to nije bilo poznato. Ali velim, uspio sam ipak raditi u redovnoj nastavi sa zakašnjenjem. Čini mi se 18. listopada je nastava započela na hrvatskom jeziku. S obzirom na činjenicu da nastava započinje negdje 15. rujna, onda možete si misliti koliko je trajalo da ipak ti učenici, što je bilo najvažnije, ostanu u Ravniku. Ja u međuvremenu, saznavši za tu situaciju, mislio sam da se nešto napravi. Stupio sam u kontakt s predstavnicima veleposlanstva R. Hrvatske, išao sam u posjet veleposlanstvu 24. srpnja, razgovarao sam s veleposlanicom. Gosp. veleposlanica, Njezina Ekselencija, mr.sc. Andrea-Gustović Ercegovac, rekla je da će se založiti za tu situaciju. Tjedan dana nakon toga, iz veleposlanstva su mi javili da su bili u posjetu ministru Funeriu, da je ministar Funeriu nazvao generalnog inspektora, gosp. Doxana i da su stvari izgledale riješeno. To jest, da će djeca, učenici ostati u Ravniku, da će se nastava odvijati i dalje u Ravniku. To nas je natjeralo da idemo u investicije. Mi smo investirali i u Ravniku i u Vodniku. Veleposlanstvo je investiralo kako bi pomoglo tim školama. Kad kažem „mi“, jasno mislim na Hrvate, kao Hrvati da ipak nešto naprave, idu s nekom investicijom, da se vidi da te škole nisu zapostavljene, već da te škole imaju sve uvjete kako bi se nastava odvijala u izvrsnim okolnostima. Išlo se u to, zaključio se je sporazum, ugovor doduše, s jednom tvrtkom koja je bila najprihvatljivija po tom pitanju i oni su nam okrečili i obojali prostorije. Ljudi su bili tamo zadovoljni i svi sretni smo očekivali početak nove školske godine. No, početkom školske godine uspostavilo se je da su se stvari promjenile utoliko što škola više ne funkcionira. Sve u svemu, opet su došli predstavnici veleposlanstva, u ovom slučaju, drugi tajnik veleposlanstva, gosp. Mirko Radić, koji je otišao inspektoru na razgovor. Na razgovoru s inspektorom smo saznali da jedno je usmeno razgovarati a drugo je primiti kakav dopis. Budući da inspektorat nije primio i dobio nikakav dopis iz Ministarstva, sukladno tome, škola V do VIII razreda je ukinuta. To nas je natjeralo da napravimo onda zamolbu, da tu zamolbu podnesemo što Ministarsvtu Prosvjete Rumunjske, što školskom Inspektoratu, Zajedništvu Hrvata i općini Lupak. Saznao sam, doduše već sam nešto znao, da se organizacije predstavnika Hrvata bave s ovom problematikom. 2003. godine započelo je raditi na tome Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj. 2007 i Demokratski Savez Hrvata u Rumunjskoj. I oni su imali dopis skupa s općinom, čak su i nešto dobili i izborili da ta škola funkcionira. Kasnije sam saznao za odluku inspektorata broj 505., 23. 08. 2010. kada je naprosto škola V-VIII u Ravniku ukinuta. Tu ima niz dopisa i da se ta stvar vuče od 2003., preživljava do 2010., 2011. - kako tako, već je na samrti, a ove godine se potpuno ugasila. Jasno rekoh, napravili smo taj dopis i dostavili ga Ministarstvu.
