Možda mi nikada teže bilo nije opisati neku dragu osobu,
kao što mi je to sada učiniti kada je riječ o gđi. Ivani Andrijašević,
profesorici glazbenog odgoja iz R. Hrvatske.
Ona
je došla u naše krajeve zanesena ljubavlju prema djeci i glazbi, ljubav koja,
nadam se, bila je iskreno i uzvraćena.
Svakodnevni dječji osmjeh, njihove iskrene misli, razni dječji biseri koji su
nastali tijekom tječaja, sigurno su ostavili dubok trag u srcu i mislima
profesorice „Bubamarca“. A kruna
zajedničkog druženja bio je začarajući koncert te iskren i čvrst zagrljaj na
rastanku, s pokojom suzom u oku, onda kada se ova divna gospođa morala vratiti
svome domu završivši svoj dobrovoljni rad za ovu godinu u našim karaševskim
krajevima.
Naš
prvi susret bio je u Klokotiču, u sakristiji župne crkve sv. Apostola Filipa i
Jakova, prigodom najavljenog jednotjednog glazbenog tječaja, tijekom ljetnih
praznika, za djecu školske dobi od I. do VIII. razreda. Zainteresirana da
osobno čujem i vidim o ćemu se radi, povela sam sa mnom i starijeg sina, koji
je završio I razred OŠ i uklapao se u grupu djece s kojima je prof.
Andrijašević htjela raditi i za koje je već imala pripremljene materijale iz R.
Hrvatske.
Nakon
kratkog razgovora s ovom divnom, skromnom i plemenitom gospođom, koja će ostati
zauvijek u mojim mislima i u mome srcu, isto kao i mojemu sinu, koji je bio začaran
Njezinim prisustvom, pošla sam svome domu. Zamišljena i istovremeno začuđena
nakon našeg razgovora, činilo mi se kao da sam prof. Andrijašević negdje već
srela i kao da se odnekud znamo. Ali, ne! Nisam je znala od prije, kao ni
većina djece iz naših karaševskih sela, koji su sudjelovali na glazbenom
tječaju. No uvjerena sam da će se djeca dugo sjećati vesele i nasmijane
profesorice glazbene kulture, koja je svoju ljubav u kratkom roku uspjela
usaditi u srce mladima kako putem glazbe, tako i njezinim prisustvom, lijepim
savjetima i dobrim prijateljem kojeg su djeca našla u osobi Ivani Andrijašević.
Svo to najveće ljudsko bogatstvo uspjeli su dobiti samo oni mladi kojima nije
bilo teško odvojiti svoje slobodno vrijeme za usvajanje nećega novog i poučnog,
odnosno ona djeca koja su s nestrpljenjem čekali sljedeći dan kako bi se ponovo
sreli njihovom omiljenom profesoricom.
Nije
uzalud rečeno da putem glazbe možemo spojiti um i srce. To što gđi. Ivani
Andrijašević uspjeva, mogu reči, bez problema! Što je mlade iz obje općine
(Karaševo i Lupak) uspjela približiti glazbi, plesu i recitiranju u kratkom
roku, vidjelo se na koncertu u nedjelju 26. lipnja 2015., održanom u dvorištu
samostana časnih sestara Službenica Milosrđa u Ravniku.
Odjeveni
velićanstveno i u fantastičnom ambijentu, djeca su s nestrpljivošću čekali da
pokažu svojoj obitelji, prijateljima i svim gostima koliko su uspjeli naučiti u
jednom tjednu. Dvorište samostana je bilo milina gledati. Bio je prepun ljudi,
djece i njihovih radova, crteža koji su osobna kreacija svakog djeteta i koja
su bila prikazana svim prisutnima kao u nekoj galeriji, gdje su izloženi radovi
najuglednijih umjetnika.
Vidjevši
dvorište puno života, prisjetila sam se ljepih dana, kada su tu bile časne
sestre koje su se morale vratiti svojoj Domovini, dvorište koje je u to doba
bilo uvijek pun prometa, gdje se je mogla čuti glazba, dječji osmijeh i
neopisiva smirujuća tišina.
Da
je dobro djelo gđe Ivane Andrijašević ostavilo tragove, vidjela sam po
pjevucanju i interesu kojeg imaju djeca nakon što su pohađala tječaj glazbene
kulture. Djeca sada vole pjevati i pjesme poput „Djeca nose svjetove na dlanu“,
„Nije lako Bubamarcu“, „Kvatro paši“, „Magarac i kukavica“, „Dobro jutro“, „Kad
si sretan“ itd.
Kako
je i Sveti Augustin rekao: “Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju
zapaliti drugoga.”, mislim da uz ove riječi mogla bih opisati gđu. Ivanu
Andrijašević, koja nije imala ništa reči o sebi kad sam je pitala o svome radu
i koja mi je s osmjehom na licu rekla: „Slavice, pa vi ste tu, vidite što radim
i kako je djeci na ovom tječaju. Ja imam povjerenja u vas. Napišite kako vi
mislite i hoćete o tome!“
Eto,
kako lijepi projekti rađaju nove heroje i postaju izvor svakodnevne pozitivne
energije, dajući priliku upoznati divne skromne ljude, poput profesorice
glazbene kulture, Ivane Andrijašević.
Neumorna profesorica je lijepi primjer da dobri ljudi žive i djeluju
svugdje oko nas, Ona nas je uvjerila da
ljudskost nema granice.
Od
srca Vam hvala, za Vašu plemenitost, dobrotu, ljubav i Vaše darovanje ne tražeći ništa za uzvrat!
Slavica Muselin
_100_92.gif)
