Kada je prošle godine naša mlada sunarodnjakinja,
Nikoleta Mariana Vlasić iz Vodnika, osvojila titulu najljepše Hrvatice u
narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske,
bili smo svi veseli i ponosni.
Osim
prirodne ljepote i šarma, Nikoleta je blistala u našoj prekrasnoj narodnoj
nošnji. A tu narodnu nošnju svi imamo u svojim domovima. Nažalost, zadnjih dva
desetljeća našu narodnu nošnju viđamo sve rijeđe. Lijepa je, jedinstvena, ali
stoji u ormaru. I naše košulje, i kece, i popruzi, kanice i ostalo. Jedino je
marama preživjela, nju viđamo i danas, u različitim modelima, bojama i raznim
prigodama.
Podsjetimo
vrlo kratko naše mlađe čitatelje da ova nošnja koja se nosi za pričest, krizmu,
svadbu ili neku drugu svečanost nije jedina. Ova je nošnja, svečana. Nekada su
naše bake i djedovi, pa i roditelji, imali i nošnju za svaki dan, nošnjačke za
žene. Nošnjačke su se nosile svaki dan, bile su komotnije, laganije. A i
muškarci su imali nošnju za obične dane.
Ako
uzmemo malo u ruke našu narodnju nošnju, sjednemo par trenutaka i sjetimo se
tko je vezao, tkao, sređivao, vidjet ćemo da je ona i živi svjedok burnih
vremena kroz koja je naša zajednica prošla. Prvi su narodnu nošnju napustili
muškarci. Krenuli su u grad, u školu ili na posao i s vremenom odustali od
nošnje. Ženska je nošnja izdržala znatno duže. No kako su s vremenom i djevojke
krenule na više škole i posao u grad i one su počele napuštati narodnu nošnju.
Sve
je to razumljivo i dogodilo se posvuda ne samo kod nas. Samo što je bilo
nastupilo jedno vrijeme kada smo nekako prenaglo odbacili. Nekada su naše majke
vezle košulje, pole, slagala lijepe boje peklja, krčale kece... Prava je umjetnost bila izvaditi novi vez,
znači novi model šljuka, bradza itd. Nažalost, mislim da mlađe generacije skoro
pa od toga ništa ne znaju. A bilo bi dobro da se svi podsjetimo i ponešto
naučimo. Jer zajednica koja gubi običaje, tradiciju, znači dio svojih korijena,
s vremenom će se i sama izgubiti.
Divota
je vidjeti mlade naših folklornih ansamblova u karaševskoj tradicionalnoj
nošnji. I ne samo njih. Jer ima i onih koji i svoju djecu oblače u narodnu
nošnju čim se ukaže prilika. I na tome im treba čestitati. I potaknuti sve nas
ostale da povremeno, barem za blagdane, iz ormara izvadimo našu nošnju i
odjenemo je. Jer je prekrasna, zar ne? A
kako nam blagdan Cvjetnice i Uskrsa kuca na vratima, evo nam savršene prilike
da se popravimo u košulje i marame kao nekad.
Poziv
za prikupljanje karaševskog usmenog bogatstva
Vezano
za našu narodnu nošnju i ostale običaje i tradicje upućujemo poziv učenicima i
studentima, mladima hrvatske manjine na pisanje pjesama i sastava te na
prikupljanje starih priča i običaja na hrvatskom jeziku Orijentativne teme za
pjesme mogu biti „Godišnja doba“, „Moje selo“, a za sastave „“Priče naših
starih“ te „Naši običaji“. Radovi se predaju učiteljima i profesorima hrvatskog
jezika.
Svrha
ovog poziva je očuvanje naših starih legendi, priča, pjesama i svega što ima
vezu s našim običajima i tradicijama. Time ujedno njegujemo i čuvamo i naš
stari dijalekt i nadamo se objavi radova nakon prikupljanja. Dosada je objavljeno nekoliko knjiga (dvije
zbirke pjesama) dvije stručne knjige o govoru/govorima naših mjesta kao i o
usmenoj književnosti. Uključivanjem učenika i mladih na prikupljanje našeg
narodnog bogatstva, koji će zabilježiti od svojih baka i djedova, roditelja i
rodbine razne legende, priče, običaje, nastojimo prikupiti i sačuvati od
zaborava to usmeno bogatstvo i predati ga budućim naraštajima.
Maria Laţchici
