Sidenjka ili sidenjkanje, naziv koji u našemu kraju dolazi od glagola “sjesti”, jedan je od lijepih zimskih običaja kod karaševskih Hrvata koji se je počeo polako gubiti u zadnjim godinama.
Ljudi iz naših mjesta bi se okupljali zimi, u večernjim satima, kod jedne obitelji i tu bi sjedeći obavljali lakše poslove (predenje, tkanje, pletenje, vezenje, čijanje perja, komušanje kukuruza, češljanje vune i konoplja, izrada drvenih alata za poljuprivredu itd). Budući da su u zimskom periodu dani kraći i noći duže, a vani nije bilo čime se pozabaviti, najveći dio posla odvijao se unutar kuće ili pak salaša. Ovaj divni oblik seoskog i obiteljskog druženja u večernjim satima bio je od velike koristi svima koji su u njemu sudjelovali. Prilikom tih lijepih druženja bilo je velike uzajamne pomoći, što je mještanima pripomoglo pri poboljšavanju obiteljskih relacija te sklapanju novih prijateljstava i ojačavanju starih
Na sidenjkanje nisu išli samo stariji ljudi, već su tu dolazili i mladići, i djevojke. Oni bi se zahvaljujući ovakvim prigodama mogli češće javno sresti i bolje upoznati. Na tim sidenj-kama znale su su roditi i lijepe ljubavne idile, koje bi se iduće godine u ljeto ili kasnije u jesen pretvorile u brak. Naravno, bilo je na tim dugačkim sidenjkama i dogovora o tome kako bi dobro bilo da se djevojka iz jedne date obitelji uda za momka iz neke druge obitelji, bez da mladi to uistinu žele i bez da među njima postoji bar mrvica atrakcije ili ljubavi. Nažalost, takvih brakova je bilo puno u našim mjestima. Mladi su nekada bez prigovora prihvaćali ulazak u brak, situacija koja je danas mladim naraštajima nezamišljiva.
