Kao i drugi običaji, i običaj otkukanja ima u Klokotiču svoju specifičnost.
Za Ðurđevdan, postojala je tradicija da se obavezno jela hrana od janjeta i domačica bi
spremala tijesto od kojega se je pravio poseban kruh, poznat mještanima kao
„kukavička“. Ovakav kruh je bio različit od svakodnevnoga po tome što je bio
okruglog oblika i slađeg okusa, a preko kruha bio je stavljen ispleteni vijenac od vrbe i svinduka (svinduk
bi se stavljao kako bi ovce bile mliječnije). Vijenac se je inače morao vući
zajedno s „kukavičkom“ i otkinuti kod „otkukanja“
Otkukanjem
zapravo i započinje slavlje toga dana.
Domaćica ustaje rano ujutro na Ðurđevdan i skuha jelo koje posprema u
košarice i onda cijela obitelj kreće prema salašu, mjestu gdje se otkukanje
odvija. Iznad ulaza u „košaru“ (mjesto gdje spavaju ovce) okiti se zelenilom,
vrbom ili pak gaborom, simbolima odganjanja od stoke svega što je zlo. Taj dio
kićenja „košare“ obavlja onaj ukućanin koji ujutro pusti ovce na pašu, gdje ih
čuva do oko 10:00, vrijeme kada ostali članovi obitelji moraju već biti kod
salaša jer stado dolazi u staju. Mlječne
ovce budu mužene po povratku s paše, po prvi put i isto tada budu odbijeni
janjci. Nakon toga slijedi „otkukanje“ i molitva prije ručka, posvećena sv.
Ðurđu i sv. Vendelinu, marvinskom pastiru, za očuvanje stoke.
Otkukanje je dio slavlja kojega najviše vole
djeca, zato što oni tu imaju glavnu ulogu. Uhvati se u staji najmlađa i
najljepša ovca i jedno janje, koje mora biti obavezno ženskog roda, jer kažu
naši stari da će tako možda izbjeći veći broj janjenja ovnića. I dok netko iz obitelji drži janje
pričvršćeno uz ovcu, baka ili mama dodaju djeci kukavičku s vjencem od vrbe,
koji se stavi ispod ovčina i janjetova trbuha. Tradicija nalaže da one osobe
koje vuću „kukavičku“ moraju biti muškog i ženskog roda. Dok vuću objema rukama
za „kukavičku“ jedan glasno viće „kuku“, a drugi „otkuku“ sve dok se ne otkine
kruh i vijenac od vrbe. Onaj koji otkine najveći dio slatkoga kruha ali i
vjenac od vrbe, pobjednik je. A stari kažu kako će iduće godine biti više
janjeta muškog ili ženskog roda ovisno o rodu pobjednika „otkukanja“. Otkinuti
vijenac od vrbe bio bi obično vješen o
štalsku gredu ispod strehe jer se je vjerovalo da će stoka tako biti zaštićena
od vukova i drugih nepogoda. Također, prije ručka molilo se je za dobar urod i
zdravlje stoke.
U
prošlosti se je na Ðurđevdan obavezno jela hrana od janjeta, kao paprikaš ili
pak ispečeno janje u pećnici i napravili bi se domaći kolači „dlgi“ od oraha i
maka. Danas se toga običaja malo obitelji još drže. Većina nema stoku koju bi
otkukala pa onda ne peče „kukavičku“ i niti ide kod salaša, već ostaje kod kuće
odmarati se, jer se na Ðurđevdan u
našemu kraju, ne radi ni kod kuće ni u polju.
Evo
kako još jedan lijep običaj polako nestaje kod karaševskih Hrvata. Otkukanje je
bio znak da se od toga dana zabranjivala
paša za stoku po poljima i njivama sve do iza Miholjdana. Poslije podne, svaka
obitelj bi krenula stadom ovaca k pastiru kojemu vodi stado na čuvanje preko
ljeta. Stado bude u planinama ili pak u ravnicama, u „pusti“ sve do jeseni,
kada se vraća svome domu. Neusporediva je slika nekadašnjih stada s brda i
ravnica ovih naših krajeva, ostavljajući svoju „košaru“ i salaš, na putu prema
novome pašnjaku s tužnom slikom današnjih praznih pašnjaka. Raspitajući se među
mještanima sela Klokotič o običajima za Ðurđevdan, jedna mi starija žena rekla,
tužnim glasom, kako „neki put za Ðurđevdan, su se bileli bregove ovcami koje
bleje putam dok stignu kod ovčara... sad jedva vidiš ovcu kod nas!“
Običaji,
unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata koji imaju neki od njih, pripomogli su
očuvanju naše tradicije i upoznavanju prošlosti Karaševaka na ovim prostorima.
S druge pak strane, ti su dani bili posvećeni dobrim odnosima obitelji i
rodbine, to su bili dani iskrenog i zajedničkog druženja, dani posvećeni i
molitvi koja je razvijala vjeru i davala život na ovim prostorima.
Nadam
se da običaj otkukanja neće izumrijeti i ostati samo u ljepom sjećanju starijih
osoba, već dužni smo promovirati i očuvati tradicijsku baštinu naših predaka
kako bismo je ostavili sljedećim naraštajima, kao jedan vrlo važan segment
našega postojanja na ovim prostorima.
Slavica Muselin
