Nepobitna je istina da je vlč. Petar Dobra bio svećenik u pravom smislu riječi, svećenik koji je sve pastoralne dužnosti vršio na najbolji mogući način. Priprava za Prvu pričest je bila priprava, priprava za Krizmanje je bila priprava, Sveta misa je bila Sveta misa, propovijed je bila propovijed jer je vlč. Dobra uvijek bio odgovoran, svaki put se pripremio da riječ Božja ne bude rečena uzalud i prođe pored uha, već da svakome ostane u srcu i duši. Čast nam je što smo ga imali, mnogo je on učinio za crkvu i naš narod, a svugdje gdje je bio svećenik je ostavio iza sebe upečatljiv trag, toliko na duševnoj razini koliko i na materijalnoj. Kako sam već prije rekao, duševno je vršio svoju dužnost besprijekorno, a sve što je učinio na administrativnom i materijalnom planu odlikuje se ljepotom i kvalitetom, ugodno je za oči i zaista je dika za mjesta i župe gdje je služio.
Svi smo mi, svaki na svoj način, slabi, griješni, nijedan nismo pred Bogom toliko sveti da možemo ući u nebo. Naše slabosti nas vuku dolje, naša tijela nas vuku dolje ali zato vjerujemo u temeljnu vjersku istinu, odnosno u uskrsnuće Isusa Krista koji će nas uzdignuti i povesti u kraljevstvo nebesko. To vrijedi i za vlč. Petra Dobru, isto vrijedi i za vlč. Marjana Tjinkula, i za vlč. Đurđa Katića i za sve naše svećenike koji su bili na ovim mjestima.
Bez Božje milosti i milosrđa nitko od nas se ne može spasiti, a vlč. Dobra je to jako dobro znao. Svatko od nas ima svoj temperament i karakter ali je važno da su naši svećenici, pogotovo vlč. Petar Dobra, vršili sakramente vrlo važne za narod, sakramente koji dokazuju Božju prisutnost, koji dokazuju suradnju čovjeka i Boga na način da Bog pruža ruku čovjeku kako bi mu pomogao proći kako treba kroz ovu dolinu suza. Ja sam s vlč. Dobrom provodio puno vremena, i po Njemačkoj, i po Hrvatskoj, i po Austriji, puno toga smo razgovarali ali jednu stvar mi je ponavljao nebrojeno puta. „Ja se s Bogom i Božjom riječju ne igram nego je navještam na najbolji i najpametniji način, kako najbolje razumijem i kako mi je Bog dao taj dar. Moje ljudske slabosti, druga su stvar. Mučim se sam sa sobom, molim Boga za moju dušu i vjeran Bogu ću ostati do kraja života“.
Posebna zgoda koja me zaista dodirnula dogodila se ove godine u Mariji Radni, našem tradicionalnom hodočasničkom mjestu, kad nam je tamošnji župnik rekao da ne smijemo održati misu u crkvi jer nas puno ima, jer ćemo se razboljeti, a zatim je rekao vlč. Dobri da karaševski hodočasnici ne poštuju zakon. Vlč. Dobra je pogledao u nebo, podi-gao prst i odgovorio kako svi naši vjernici i svećenici poštuju zakon, ali Božji zakon.
