Hrvatski srednjovjekovni tekstovi ostvareni su trima pismima i trima jezicima.
S drugim riječima, Hrvati su u srednjem vijeku pisali latinicom, glagoljicom i ćirilicom i to na staroslavenskom (crkvenoslavenskom), starohrvatskom i latinskom jeziku. Srednji vijek je povijesni period koji konvencionalno počinje završetkom antike, odnosno padom Zapadnog Rimskog Carstva iz 476 i traje sve do Columbovog otkrića Amerike iz 1492., nakon čega nastupa novi vijek, odnosno renesansa ili preporod.
Prvo hrvatsko pismo bilo je latinica, a prvi je jezik državnih dokumenata latinski, drugo je hrvatsko pismo glagoljica, a jezik crkvenoslavenski, dok je treće hrvatsko pismo hrvatska ćirilica. S vremenom je upotreba latiničnoga pisma ojačala u odnosu na glagoljicu i ćirilicu te je na kraju latinica pos-tala službenim hrvatskim pismom. Glagoljica se postupno povlačila na prostore na kojima su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslaven-skom jeziku (na područje krčke i senjske biskupije), povlačila se također i ćirilica, a prevlast je dobivala latinica čiji je najveći reformator zasigurno bio Ljudevit Gaj u prvoj polovici 19. stoljeća.
