Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

(16.-18.stoljeće)

U Zagrebu je prošle godine objavljena knjiga Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće), čija je autorica povjesničarka Castilia Manea-Grgin. Knjiga je zapravo doktorska dizerta-cija spomenute autorice, obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2004., na Odsjeku za povijest. Autorica je podrijetlom iz Rumunjske, no već dugo godina živi i radi u Zagrebu.

Napisala je dosta članaka o karaševskim Hrvatima, a ova knjiga, kako navodi jedan od recenzenata, prof.dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan „Predstavlja djelo velike vrijednosti u kojemu je znanstvenoj analizi podvrgnuta problematika rumunjskih Hrvata – Karaševaca od 16.-18. stoljeća. U njemu je autorica složenom meto-dologijom i interdisciplinarnim pristupom rekonstruirala razne aspekte društvenog razvoja karaševskih Hrvata u razdoblju osmanske i habsburške vladavine. (...) Ovim djelom autorica je uspjela dati živu i zanimljivu sliku u važnom razdoblju društvenog razvoja karaševskih Hrvata u Banatu tijekom 17. i 18. stoljeća čime je pokrila veliku prazninu u hrvatskoj historiografiji“.

Na 304 stranice autorica je rekonstruirala razne aspekte društvenog razvoja karaševskih Hrvata u razdoblju osmanske i habsburške vladavine i pokušala odgovoriti na neka vrlo složena pitanja.

Osim uvodnog dijela, zaključka, priloga, popisa izvora i literature, knjiga sadrži pet opširnih poglavlja. U prvom poglavlju autorica govori o političkom, ekonomskom, društvenom i vjerskom okviru u kojima žive karaševski Hrvati od druge polovice 16. te u 17. i 18. stoljeću.

Posebno je zanimljivo drugo poglavlje Karaševski Hrvati: ljudi i prostor u kojem se autorica bavi jednim od najsloženijih historiografskih problema povijesti rumunjskih Hrvata, a to je pitanje njihova podrijetla i vremena dolaska Karaševaca u današnji zavičaj. U trećem poglavlju Gospodarska i društvena struktura karaševskih sela u drugoj polovici 16. te u 17 i 18. stoljeća, između ostaloga detaljno su opisana tadašnja glavna zanimanja: uzgoj ovaca i koza, pečenje rakije te pravljenje šindre i dasaka za bačve.

Četvrto poglavlje Crkva kod karaševskih Hrvata u 17. i 18. stoljeću bavi se crkvenim prilikama, ulogom franjevaca i isusovaca. Navodi se da je Karaševo bilo važno misionarsko mjesto i važna župa u Banatu. Autorica detaljno opisuje djelatnost franjevačkih i isusovačkih misionara u vrijeme protureformacije, njihov odnos prema lokalnom stanovništvu, govori i o misijama bosanskih franje-vaca u 17. stoljeću na području osmanske Ugarske, a u sklopu toga i u Banatu, odnosno Karaševu.

Posljednje poglavlje Proces opismenjavanja i nastanak lokalne inteligencije kod karaševskih Hrvata u 18. stoljeću govori o počecima školstva u našim krajevima koje je povezano s prisutnošću isusovaca. Autorica navodi podatke o izgradnji prve škole u Karaševu 1760. i prvom domaćem učitelju, Luki Katiću, zatim o školama u drugim mjestima koje su također dobile domaće učitelje.

Sigurno se naši čitatelji pitaju zašto govorimo o ovoj knjizi. Zato što je to prva povijesna knjiga posvećena isključivo nama, karaševskim Hrvatima i da bi je trebalo svakako imati u našim školama, i u našim domovi-ma. Pisalo se o nama, uglavnom s lingvističkog aspekta, pa onda nešto o našem folkloru i običajima. Literatura kojom se je spomenuta autorica služila mnogobrojna je i različita, pa svi oni koji žele saznati nešto više mogu se uputiti u dublje istraživanje nekih od spomenutih izvora. Svakako bi knjigu trebalo pročitati jer sigurno ćete otkriti vrlo zanimljive podatke, a zanimljivo je vidjeti i kako su nas drugi doživljavali. O knjizi bi još trebalo napisati par važnih opaski i skrenuti pozornost na neke posebno važne dijelove no to ćemo možda napraviti u nekom drugom broju.

Maria Laţchici