(16.-18.stoljeće)
U Zagrebu je prošle godine objavljena
knjiga Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18.
stoljeće), čija je autorica povjesničarka Castilia Manea-Grgin.
Knjiga je zapravo doktorska dizerta-cija spomenute autorice,
obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2004., na Odsjeku za
povijest. Autorica je podrijetlom iz Rumunjske, no već dugo godina
živi i radi u Zagrebu.
Napisala je dosta članaka o
karaševskim Hrvatima, a ova knjiga, kako navodi jedan od
recenzenata, prof.dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan „Predstavlja
djelo velike vrijednosti u kojemu je znanstvenoj analizi podvrgnuta
problematika rumunjskih Hrvata – Karaševaca od 16.-18. stoljeća.
U njemu je autorica složenom meto-dologijom i interdisciplinarnim
pristupom rekonstruirala razne aspekte društvenog razvoja
karaševskih Hrvata u razdoblju osmanske i habsburške vladavine.
(...) Ovim djelom autorica je uspjela dati živu i zanimljivu sliku u
važnom razdoblju društvenog razvoja karaševskih Hrvata u Banatu
tijekom 17. i 18. stoljeća čime je pokrila veliku prazninu u
hrvatskoj historiografiji“.
Na 304 stranice autorica je
rekonstruirala razne aspekte društvenog razvoja karaševskih Hrvata
u razdoblju osmanske i habsburške vladavine i pokušala odgovoriti
na neka vrlo složena pitanja.
Osim uvodnog dijela, zaključka,
priloga, popisa izvora i literature, knjiga sadrži pet opširnih
poglavlja. U prvom poglavlju autorica govori o političkom,
ekonomskom, društvenom i vjerskom okviru u kojima žive karaševski
Hrvati od druge polovice 16. te u 17. i 18. stoljeću.
Posebno je zanimljivo drugo poglavlje
Karaševski Hrvati: ljudi i prostor u kojem se autorica bavi jednim
od najsloženijih historiografskih problema povijesti rumunjskih
Hrvata, a to je pitanje njihova podrijetla i vremena dolaska
Karaševaca u današnji zavičaj. U trećem poglavlju Gospodarska i
društvena struktura karaševskih sela u drugoj polovici 16. te u 17
i 18. stoljeća, između ostaloga detaljno su opisana tadašnja
glavna zanimanja: uzgoj ovaca i koza, pečenje rakije te pravljenje
šindre i dasaka za bačve.
Četvrto poglavlje Crkva kod
karaševskih Hrvata u 17. i 18. stoljeću bavi se crkvenim prilikama,
ulogom franjevaca i isusovaca. Navodi se da je Karaševo bilo važno
misionarsko mjesto i važna župa u Banatu. Autorica detaljno opisuje
djelatnost franjevačkih i isusovačkih misionara u vrijeme
protureformacije, njihov odnos prema lokalnom stanovništvu, govori i
o misijama bosanskih franje-vaca u 17. stoljeću na području
osmanske Ugarske, a u sklopu toga i u Banatu, odnosno Karaševu.
Posljednje poglavlje Proces
opismenjavanja i nastanak lokalne inteligencije kod karaševskih
Hrvata u 18. stoljeću govori o počecima školstva u našim
krajevima koje je povezano s prisutnošću isusovaca. Autorica
navodi podatke o izgradnji prve škole u Karaševu 1760. i prvom
domaćem učitelju, Luki Katiću, zatim o školama u drugim mjestima
koje su također dobile domaće učitelje.
Sigurno se naši čitatelji pitaju
zašto govorimo o ovoj knjizi. Zato što je to prva povijesna knjiga
posvećena isključivo nama, karaševskim Hrvatima i da bi je trebalo
svakako imati u našim školama, i u našim domovi-ma. Pisalo se o
nama, uglavnom s lingvističkog aspekta, pa onda nešto o našem
folkloru i običajima. Literatura kojom se je spomenuta autorica
služila mnogobrojna je i različita, pa svi oni koji žele saznati
nešto više mogu se uputiti u dublje istraživanje nekih od
spomenutih izvora. Svakako bi knjigu trebalo pročitati jer sigurno
ćete otkriti vrlo zanimljive podatke, a zanimljivo je vidjeti i kako
su nas drugi doživljavali. O knjizi bi još trebalo napisati par
važnih opaski i skrenuti pozornost na neke posebno važne dijelove
no to ćemo možda napraviti u nekom drugom broju.
Maria
Laţchici
|