Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Lijepo je vidjeti kad se vi međusobno pozdravite i upitate za zdravlje, kad se nađete na Svetoj Misi, prije ili poslije Svete Mise.

Znam da nam fali to što Isusa ne vidimo našim tjelesnim očima i nećemo i ne možemo i to nam ovdje neće biti dano, to nam je obećano za Nebo gdje ćemo ga gledati licem u lice. Makar nam to nedostaje, ipak nas Crkva želi ohrabriti u vjeri, a i Isus kada nas upozorava da ga možemo naslutiti, prepoznati, osjetiti s nama i među nama. Volio bih da me pratite i da zapamtite. Par vidljivih znakova ću spomenuti, po kojima, ako si pažljiv, ako otvoriš srce vjeri, možeš naslutiti pa i doživjeti Isusa Krista prisutna među nama i doživjeti susret s njime.

Prvi vidljivi znak Isusove prisutnosti je oltar. Na oltaru se sve događa. Oltar je znak Krista koji nas sabire i okuplja. Primjetili ste, valjda, da svećenik svaki put kada pristupa oltaru ljubi oltar. Ne ljubi ni krpu, ni stol, ni drvo, ni kamen. Ljubi Isusa. 82. godine, kad je jedan biskup posvećivao oltar, sve je prisutne zamolio da obiđu oltar i da svatko smije poljubiti oltar. Zato svaki oltar, kako god je montiran, sada je u ovom času znak Krista Uskrsnuloga koji nas je ovdje sabrao. I nitko nas drugi ne može sabrati tako kao Isus.

Drugi znak, vidljivi Riječ Božja. Vidimo knjigu iz koje se čitaju odlomci Biblije i slušamo ono što se iz nje čita. Onda mi vjerujemo da u tom času Isus Krist kao učitelj ima nešto reći. Kako bi bilo poželjno kada bi mi kao vjernici dolazili na svetu misu s jednom svetom znatiželjom: Isuse moj, što mi danas imaš za reći? Kako je žalosno, kad se često puta dogodi da otiđeš sa Svete Mise i ne sjećaš se koje je bilo Evanđelje. Tko ima uši neka čuje. Nažalost, mi kao da imamo uši, ali ne čujemo. Prođe mimo nas. To je nepažnja koja govori da nemamo ni vjere ni ljubavi. Da imamo srca i vjere i mi bismo osjetili: Isuse, ti mi govoriš, ti mi nešto želiš reći. Oprosti na površnosti moga slušanja, želim biti pažljiviji. Odlučite evo ubuduće da ćete kod Svete Mise biti pažljiviji na Božju Riječ i uvijek sa Svete Mise ponijeti neku rečenicu.

Treći vidljivi znak Isusove prisutnosti je svećenik. U Katoličkoj Crkvi nema Svete Mise bez svećenika. On predvodi Svetu Misu, za to je opunomoćen, on ima za to Sveti Red . To moram vjerovati ja ali i vi. Možda ja i više od vas jer znam tko sam i kakav sam, da svećenik zato što se obuče u svećeničko ruho nije ništa ni svetiji ni bolji nego vi. Ali opet znam da služim Isusu. Kako je to odgovorno i teško biti životom dostojan, to je gotovo nemoguće. Smatram da tu trebamo i vašu pomoć i vaše molitve. Molite za svećenike. Ne gledajte puno na vidljivost svećenika, ljudi smo, ne mora ti se svaki svećenik sviđati, ali na oltaru je on znak Krista, Velikog Svećenika. Njegova Misa vrijedi bez obzira što ti njega voliš ili ne voliš, simpatiziraš ili ne. To je naša ljudska muka. Ali njegova misa vrijedi, to je taj znak Kristove prisutnosti. Mnogo puta nas vučete za rukav, “gospodine blagoslovi me”, Isuse ti blagoslivljaš, po glasu, rukama i srcu svakog svećenika.

Još jedan znak je zajednica. To ste vi, to smo mi. Razmisli malo: Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja. Nije nas nitko drugi mogao privući u crkvu nego Isus. Prema tome, mi smo znak Kristove prisutnosti. Što to znači biti sabran u Isusovo ime? Provjeri je li ti srce čisto. Razgovaraš li sa svakim. Jesi li sa svakim u miru? Odbijaš li nekog u svome srcu. To više nije u ime Isusovo. Isus vidi tvoje srce. Požuri se svetoj misi, ali ako nešto nije uredu, barem u srcu svome reći: Isuse, pomozi mi da se popravim. Pa provjeravajte malo: dokle seže tvoja ljubav, dokle si sposobna/an oprostiti i miriti se. Itekako je to važno. Gotovo kod svake svete mise vas svećenik potakne: pružite mir jedni drugima. Ne bi to bilo tako da nije važno. U kronikama kršćana prve Crkve zabilježeno je, među ostalim razlozima zbog kojih su progonili kršćane, tražili su da ako kršćani obećaju da neće ići na bratske sastanke, a to je nedjeljna misa, da će ih pustiti na miru. Nek vjeruju u sebi što hoće samo da ne idu na njihove bratske sastanke. Pravi kršćani nisu mogli na to pristati. Razmislite malo, oni su znali, a mi kao da nismo svjesni snage nedjeljne Mise. Nedje-ljom se hrani naša vjera.To je to, biti sabran u vjeri i ljubavi, biti sabran u Isusovo ime.

  Dr. theol. Davor Lucacela