Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Knjižica prof. Petra Vlasića, franjevca hrvatskog podrijetla, „Hrvati u Rumunjskoj“ – putopisno povijesne crtice s narodnim običajima, napisana je 1928. godine i izdana iste godine u Beogradu.

Relativno je slabo poznata među karaševskim čitateljima, a danas ju je skoro nemoguće pronaći jer postoji samo u nekoliko primjeraka.

Knjižica Petra Vlasića strukturirana je u tri poglavlja: 1.Među Hrvatima u Rumunjskoj, 2.Narodni običaji, 3.Koleda, odnosno pjesme koje se pjevaje obilazeći od doma do doma uoći Božića.

U prvom poglavlju autor dijeli hrvatsku zajednicu iz Rumunjske u tri grupe, svaka od njih sa svojim specifičnostima, jezičnim osebujnostima i posebnim načinom života. Međutim, sve su te jezične osebujnosti sasvim neznatne, neznatnije negoli npr. otočana na otoku Krku od onih na otoku Braču ili Korčuli. Jezik svih tih skupina Hrvata u Rumunjskoj, tvrdi autor, pravi je hrvatski jezik, pa nije bilo ni riječi koje on nije razumio.

Prva skupina Hrvata u Rumunjskoj nalazi se u Rekašu, u tamiškoj županiji, na istočnoj strani Temišvara i brojila je u to doba 722 stanovnika hrvatskog porijekla, uz Mađare, Nijemce, Rumunje (danas ih ima otprilike 250). Hrvati iz Rekaša nazivaju se još i Šokcima i vjeruje se da su porijeklom Dalmatinci odakle su došli u Rekaš bježeći pred Turcima. Izvjesno je da su Hrvati u Rekašu bili već u 17. stoljeću, jer se u Matici Mrtvih rekaške župe 1660. godine spominje da je tu umro u 90- toj godini Juraj Vinkov, a to je ime jedne od najstarijih hrvatskih obitelji u Rekašu.

Hrvati u Rekašu bavili su se poljodeljstvom, vinogradarstvom, ali su istovremeno bili i strastveni ribolovci, što donekle pokazuje i njihovo dalmatinsko porijeklo. S druge strane, izrazito su pobožan i miran narod, radišan i štedljiv i prilično imućan Autora je snažno impresioniralo „Šokačko pjevačko društvo“ osnovano 1888.god. pod predsjedništvom Ivana Jankulova koje je otpjevalo nekoliko hrvatskih pjesama i božićnih koleda. Već u to doba gotovo svim šokcima je bila poznata „Danica“ ali i druge hrvatske knjige koje su dobivali preko Matice Hrvatske ili književnog društva „Sveti Jeronim“.

Drugu skupinu Hrvata iz Rumunjske sačinjavaju Kečani koji žive na istočnoj strani Temišvara, na samoj granici sa Srbijom, u Hrvatskoj Keči ili Checia Croata (službeni rumunjski naziv) za razliku od rumunjske Keče ili Checia Romana od kojih ih dijeli samo jedna cesta. U hrvatskoj Keči živjeli su isključivo Hrvati, negdje oko 300. Za njih se pouzdano zna da su došli iz Turopolja, negdje oko 1800. godine i da govore zagrebačkom kajkavštinom: zakaj, kaj si rekal, bum išla itd. Kečani su u to doba imali „Gazdačko društvo“, gdje su se redovno sastajali na čitanje novina, na dogovore, na zabave ali i tamburaški zbor koji je izvodio hrvatske komade na tamburicama i bio zadužen za ugodno i veselo raspoloženje. Većinom su plemičkog roda, fini, otmjeni ljudi, „pravi gospari“ kako bi rekli u Dubrovniku s kojima ih autor u neku ruku i uspoređuje. „Što je nekada bio renesansni Dubrovnik među hrvatskim gradovima to je danas Hrvatska Keča među hrvatskim mjestima u Rumunjskoj, a ljudi su najinteligentniji, najbogatiji i, slobodno se može reći, najbolji Hrvati u Rumunjskoj”, zaključio je Petar Vlasić za vrijeme svog šestodnevnog boravka među Kečanima.

Međutim, takva idilična slika ne postoji više u Keči, jer je u naše vrijeme broj stanovnika hrvatskog porijekla opao na otprilike 40 stanovnika i, osim nekoliko staraca, u Keči danas više nitko ne koristi hrvatski jezik.

Nastavak u slijedećem broju.

Ivan Dobra