Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Dosta našeg naroda zna da ima Hrvata i izvan karaševske doline.

      Najpoznatiji su Hrvati iz Rekaša, koji se nazivaju još i Šokcima, i Hrvati iz Keče, koji žive na istočnoj strani Temišvara, na samoj granici sa Srbijom. Pošto me je otac Biskup imenovao 8 marta župnikom u Jimboliji, a Keča je filijala Jimbolije, uspjeli smo imati i prvi zajednički hrvatski Uskrs. Mala crkvica iz Keče je bila puna vjernika, katolika i pravoslavaca, pjevalo se i molilo na četiri jezika ali sam se potrudio da najviše bude na hrvatskom! Posebno me je dirnulo što vijernici odlično odgovaraju na hrvatske molitve, vjerovanje, a pogotovo se perfektno znaju ispovijedati hrvatski. Uz sve to imaju jako lijep, starinski čin kajanja na kraju ispovijedi! Hrvati iz Keče danas žive uglavnom u Hrvatskoj Keči ili Checia Croata (službeni rumunjski naziv) za razliku od rumunjske

     Keče ili Checia Română od kojih ih dijeli samo jedna cesta. Na početku prošlog stoljeća u Hrvat-skoj Keči su živjeli isključivo Hrvati, negdje oko 300 i za njih se pouzdano zna da su došli iz Turopolja, negdje oko 1800. godine te da govore zagrebačkom kajkavštinom: zakaj, kaj si rekal itd. Keča je općina, a knez ima ženu Danijelu, Hrvaticu, koja neumorno piše, čita i fotokopira svaki dobar hrvatski materijal te ga zatim dijeli narodu! Knez je isto jako zabrinut za Hrvate (ni ne može drugačije, nema kud od žene, a sad i od mene! ), to se vidi i po posjeti koju smo zajedno učinili Zajednistvu Hrvata u Karaševu prošlog tjedna. Knez iz Keče je molio da se ponovno oživi partenerijat Karaševo-Checea kako se Hrvati i njihova ostavština (jezik, crkva , groblje) ne bi izgubila. Što se općine tiče, jako je siromašna, ljudi su nezaposleni i glavni dohodak dolazi u komandu od zemljoradnje i od uzgajanja svinja od strane firme Smitfield. Crkva je jako lijepa. Za crkvene stvari se zauzima gospodin Tomislav koji je zamjenio pokojnog cika Janka. Ljudi su jako fini i korektni, možda najkorektniji od svih pet sela i sedam crkava koje imam u Jimboliji. I kako ne bi bili, kada se o njima pouzdano zna da su potomci starih plemića, finih, bogatih i otmjenih ljudi, koji su svojedobno dobili zemljište na ovom prostoru u zamjenu za zemljište ustupljeno važnim vojnim interesima Austro – ugarskog imperija, čija je u to dobo bila članica i Hrvatska. Ovdje bih napravio jednu malu digresiju i citirao fra. Petra Vlasića, koji je davne 1928. godine boravio šest dana među Kečanima: „Što je nekada bio renesansni Dubrovnik među hrvatskim gradovima to je danas Hrvatska Keča među hrvatskim mjestima u Rumunjskoj, a ljudi su najinteligen-tniji, najbogatiji i, slobodno se može reći, najbolji Hrvati u Rumunjskoj”. Međutim, takva idilična slika kakvu je Petar Vlasić opazio u Keči u prvoj polovici prošloga stoljeća ne postoji više i danas, dodao bih ja, jer je u naše vrijeme broj stanovnika hrvat-skog porijekla opao na otprilike 40 stanovnika, a i hravatska se riječ danas u Keči ne čuje više tako često kao nekada.

    Keča je jedan period išla politički s lupačkim zajedništvom, pa je ostala jedino mjesto koje nije povezano s nijednim mjestom u Hrvatskoj i s neograđenom grobnicom, mada imaju najstarije i najljepše hrvatske spomenike. Kad je tadašnji zastupnik, prof. Milja Radan, posjetio Keču, prva stvar je bila obnova tih spomenika koja je dobro i brzo obavljena!

    Od moje strane, dok budem tamo, Kečani neće nikad osjetiti da su sami. Ostaje na nama svima da ih kad god bude nešto važno u našim selima pozovemo da osjete naše krsćansko poštovanje i bratsku ljubav!

Dr. theol. Davor Lucacela