Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Tirolsko naselje osnovali su izbjeglice koji su sudjelovali u tirolskom ratu protiv francusko-bavarske vojske 1809. godine.

     Austrijski car Franjo Josip, koji je bio prisiljen ustupiti regiju Tirol Bavariji, nakon mirovnog ugovora s Napoleonom zadužio je Josefa Speckbeckera, koji je bio osuđen zajedno s drugim vojnim činovnicima tirolske vojske, da izbjeglice vodi u južnu Ugarsku (u današnji rumunjski Banat). Stigavši u Banat oni dobivaju zemljište, stanove, poljodeljski alati i oslobođeni su državnih poreza u roku od šest godina. Selo se najprije zvalo Tiroler Dorf (Tirolsko selo), dok je godine 1812. dobio ime Königsgnad (Kraljevska milost) u čast kralja Franje I. Između 1811. i 1813. u Tirol su dostigle još nekoliko manjih skupina kolonista, među kojima su se nalazile i par francuskih obitelji, tako da je na kraju 1813. kolonija Tirol brojala svega 111 obitelji. U međuvremenu se francuska administracija povukla, pa se brojni Tirolčani, nenaviknuti na teške poljo-deljske radove, počinju vraćati svojim ognjištima. Oni koji se pak ne vraćaju, sele se u Temišvar, osnivajući tamo Tirolsku Ulicu. Tako da sve do 1820. u Tirolu ostaje samo jedna tirolska obitelj i puno praznih kuća. 1821. godine većina praznih kuća popunjavaju 55 obitelji koji dolaze iz njemačkog Wurtemberga.

     Godine 1828. u Tirol je pristigao znatan broj karaševskih obitelji, predstavljajući tada jednu trećinu ukupnog broja tirolskog stanovništva. Karaševci su se grupirali u južnome dijelu naselja, osnovavši svoj kvart. Daljnje nastanjenje ovog prostora s karaševskim stanovništvom odvijalo se između 1830. i 1860. kada je više obitelji iz Vodnika, Ravnika i Lupaka krenulo prema Tirolu.

     Odlučili smo krenuti prema Tirolu i saznati nešto više o njihovim potomcima ili, bolje rečeno, o onome što je još preostalo od našeg naroda tamo, jer danas tu živi nešto manje od 80 pripadnika hrvatske manjine. Htjeli smo također saznati kako je nekada bilo i kako je sadašnje stanje ove zajednice, a to smo najbolje mogli otkriti kroz razgovor s nekima od najstarijih njezinih pripadnika. U tom novinarskom poduhvatu pripomogao je nam Marijan Radić, jedan od žitelja ovog naselja i, među ostalome, jedan od članova Koordinacijskog odbora Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj.

     Karaševski Hrvati poznati su po njihovoj konzervativnosti što se ženidba tiče. Rijetki su u našoj prošlosti bili slučajevi kada su se Karaševci ženili s pripadnicima drugih etničkih skupina. To je donekle doprinijelo identitetskom opstajanju kroz vijekove ove zajednice, koja i danas živi grupirana u sedam sela u geografsko kompaktnoj zoni takozvanog karaševskog bazena. Stoga, interesantno nam je bilo otkriti kako se ponašala ova tirolska skupina Hrvata Karaševaka, koja se otprilike 200 godina fizički odcjepila od spomenute zone.

     Karaševski sokak nalazi se na samom ulazu u Tirol i prostire se blizu katoličke crkve, a kao orijentacijska međa između njega i njemačkog kvarta služi jedan stari ulični bunar. Dok smo šetali glavnom ulicom (na karaševskoj strani), i čekali Marijana Radića da dođe iz „šite“, jer je zaposlen u Općini Doclin, natrefili smo jednog seljanina s poslom ispred kuće i zapitali ga da li je on Karaševak. Sedamdeset mu je i nešto godina i smješkom na licu odgovara nam da mu je ime Feštei te da je...mađarske nacionalnosti. Unatoč tome, dobro zna karaševski govor jer cijelo je svoje djetinjstvo proveo igrajući se s karaševskom djecom. Tada je njih bilo puno i na sve strane naokolo po sokaku moglo se karaševski čuti. Danas ovdje žive još nekoliko hrvatske obitelji. Većina je odselila u Temišvar, a umjesto njih došli su mahom Rumunji. „Kupil sam ovej dom pored mojega od Rebežile“ pokazuje nam ponosan Feštei na veliku, solidnu kuću koja je nekoć pripadala Karaševku.

     Kada je napokon stigao naš Marijan, otpratio nas je do prve kuće iza starog uličnog bunara. Tamo smo upoznali duhovitu osamdesetogodišnjakinju Boden Reghinu Mariju. Ime joj nismo mogli uvrstiti među karaševskima, a niti je mjesto na kojem joj kuća visila, kako nam se objasnilo i kako smo mi sve do tada razumijeli, pripadalo karaševskom sokaku. „Sad imam nimačko ime, če sam uzela Nemca, ali sam se prije zvala Udovica“, odgovorila nam je gospođa stavljajući kraj našoj zabuni. „Moja tetka, mamina sestra je bila prva koja je uzela Meštrika. To je bilo negdi okol 1920. godine. a do tad nesu se mišali jedni s drugim, svaki si uzimal njejnu naciju“, nastavila je naša Reghina, a naš je ugodni razgovor cvjetao upravo kao prvo proljetno sunce koje je sve jače počeo iskazivati svoju blagu toplinu nad (još uvijek!) odzebnulome tirolskom nebu. Govorili smo o životu, običajima i navikama hrvatske zajednice i o njezinoj kohabitaciji s njemačkim narodom koji je nekada ovdje sačinjavao većinu: „Kad smo imali balove ovde u selu mi smo išli kod Aržoke, a Nemci su si išli tamo kod nji če oni nesu ni vikali kod nji na igru, pa smo si ondak mi činili našeg. Sve po lepo je bilo kod nas!“. Kod „Aržoke“ nije bilo ništa drugo negoli seoska birtija u karaševskom kvartu, jer u to doba nije postojala neka druga specijalizirana dvorana koja je mogla ugostiti jedan takav događaj, kao što to danas čini seoski Dom kulture.

     Ipak, za vrijeme drugog svjet-skog rata odnos između njemačke i hrvatske zajednice iz Tirola znatno se pogoršao: „ Kad sam bila drugi razred, Nemci su svu karaševsku decu upudili nadvor iz škule i su ni držali u magaziji de su bili selski bikuve. Četiri godine smo tako sideli i ješte su ni plašili če laju da ni metnu svi na gramadu i laju da ni upale. To su bila strašna vremena“ Nerijetko je svojim pravovremenskim intervencijama nadograđivao razgovor puno mlađi Marijan Radić, iako nije sve svoje znanje o prošlosti ovdašnje karaševske skupine temeljio u potpunosti na proživjelom iskustvu već i na onome što mu je svoj voljeni djed nekoć pričao: „...neki put su imali naši luđe salaši, oni koji su bili po bogati. Oni su imali i domove u selu, aman su sideli najviše tamo kod salaša, če tamo su imali maru, zemlju – sve. Posik je došlo întovărăşire u 1958. i su im se povadili vinogradi, slive i sve što su imali, pa luđe su se teglili u selo. Ondak, u 1962. je došal kolektiv, su im se zatrli svi salaši i sve je bilo gotovo“.

     U Tirolu smo razgovarali i s devedesetogodišnjakom Francom Rebežilom, koji unatoč svojim naprednim godinama još uvijek se dobro drži. Zatekli smo ga kod kuće obrađujući neke radove u svome vrtu zajedno sa svojom kćeri. Kao i u slučaju gospođe Reghine niti se on nije oženio s Hrvaticom već je odabranica njegovog srca bila također njemačke nacionalnosti. U mladosti bio je doktor veterine. Veterinski fakultet završio je u Bukureštu, gdje je imao mnogo kolege iz Srbije i iz Grčke jer u to vrijeme, kaže nam, jedino je u Bukureštu postojao fakultet za veterinu u Balkanu.

    Odmah nakon što smo se predstavili rekao nam je da mu na vojnom livretu piše „croat“ i da ga je profesor povijesti, za vrijeme osnovne škole, pitao kako se piše njegovo prezime, sa ž ili g. Odgovorio mu je da se piše Rebežila – dakle sa ž. „Atunci eşti croat”- glasio je verdikt svog profesora povijesti, nitko drugi negoli Traian Simu, koji je baš u to vrijeme pisao knjigu “Originea craşovenilor”.

Daniel Lucacela