Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

3. listopada je u Lupaku preminuo Petar Lackić, svima poznat kao Ujka iz Lupaka, a u subotu 5. listopada pokopan je u mjesnom groblju iz rodnog sela.

      Ujka je za vrijeme svog života bio izrazito radišan, pravedan i nadasve pobožan čovjek, svakako najstariji i najuzorniji karaševski hodočasnik u Marijanska svetišta iz Radne, Čiklove i Karaševa. Najmanje je jednom tjedno pjevao napamet Veliku muku Sjećam se da mi je jednom prigodom, prije nešto više od godine dana, Ujka rekao kako je on u svetište iz Radne hodočastio pješice više puta nego što je u tom trenutku imao godina, što je bila čista istina jer je nekoliko desetljeća hodočastio pješice u Radnu dva puta u godini, odnosno za Rusalije i za svetu Mariju malu. Posebice u zadnjim godinama života imao je Ujka običaj prije svakog pješaćenja u Radnu otići najprije kod doktorice iz Lupaka po vitamine, koji su prijeko potrebni kod teškog i dugotrajnog fizičkog napora. Zadnji put je bio u Radni ove godine, za Rusalije, bolestan, ali radostan i duševno ispunjen. Mada ga je duktorica hitno uputila na preglede u bolnicu u Ričicu umjesto da mu propiše vitamine, nije Ujka želio propustiti zadnju priliku da pješaći u omiljeno mu svetište i posljednji put pozdravi tamošnju orguljašicu i sve one koji su ga tamo poznavali. Predosjećao je da će ga uskoro Bog pozvati u nebo.

     Isto u zadnjim godinama života Ujka je završio i prijepis na pisaćoj mašini svih marijanskih i hodočasničkih pjesama koje se mole za vrijeme šestodnevnog mukotrpnog pješaćenja u Radnu. Pjesme je prepisivao do kasne jutarnje sate, onako kako je on najbolje znao i mogao, posebice ih je pisao u zimsko doba, kada nije bio više toliko opterećen s fizičkim radovima. Takve ih je prepisane osobno donio u redakciju Zajedništva Hrvata jer mu je najveća želja bila da one budu sve zajedno publicirane u jednoj knjizi dostupnoj svim hodočasnicima iz karaševske zajednice.

     Plod Ujkinog dugogodišnjeg truda i požrtvovnosti je i „Hodočasnička pjesmarica“, izdana 2012. godine u Zajedništvu Hrvata, u obliku i sa sadržajem kojega je Ujka preporučio..

     Završio bih sjećanje na Ujku iz Lupaka citirajući Mikolu Beula iz Karaševa, Ujkinog mlađeg prijatelja i suputnika u Marijanska svetišta, koji je u predgovoru „Hodočasničkim pjesmaricama“ točno iznio Ujkinu najgoruću želju života: „Vjerujemo da će karaševski Hrvati uvijek hodočastiti u Čiklovu; Radnu i u Lurdsko svetište iz Karaševa – dok bude vijeka i svijeta – i od srca pjevati, kako su to radili naši stari: Majko Božja, moli za nas“! I vjerujemo, također, nadodao bih ja, da će pobožna karaševska zajednica zauvijek pamtiti Ujku, njegovu vjernost, skromnost i beskonačnu dobrotu.

     Pokoj mu duši i neka mu je laka zemlja!

Ivan Dobra