Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Godina 2013. je iza nas. Koliko je karaševski knez zadovoljan s onim što je postignuto u karaševskoj općini?

     Svakako zadovoljstvo je prepolovljeno, prepolovljeno je zbog toga što karaševski knez nije djelovao tijekom cijele godine. Imao je nesretni događaj da je skoro polovicu godine proveo u ljekarskom odsustvu ili u liječenju, imao je taj nesretni događaj i, eto, to mu je oduzelo dosta fizičkog vremena. Naravno, za to je vrijeme djelovao zamjenik kneza ili viciknez. To djelovanje nije bilo suprotno onome što je na početku 2013. godine bilo predviđeno ali postojali su objektivi od kojih nije ništa ostalo.

     Jedini veliki objektiv koji je izrađen i dovršen je asvaltiranje dijela puta koji je nekada bio županijski, a sad je karaševski. To je nekadašnji županijski put 581 A, a sada komunalni 140. Sigurno, sad ga hoćemo podijeliti na manje dijelove, ovo što je asvaltirano ove godine da ostane ulica, a izvan mjesta da ostane poljoprivredni ili agrarni put. Taj je put jedno od najvećih postignuća u prošloj godini, taj je put mučio Karaševo ako ne dvanajst godina onda sigurno najmanje osam. Osam punih godina Karaševo je mučio taj put, pogotovo ovaj dio ovdje u selu, nije se našla u svo ovo vrijeme formula kako da bude riješeno. Mi smo odmah našli formulu ali smo imali i dosta prepreka. Prvo se županija malo odupirala, ne mnogo, zatim su naši vijećnici bili dosta neodlučni, sad su bili ovako, poslije onako, ali do kraja su pristali. Poslije je buknula jedna propaganda, vijećnici su uvjetovali da se ništa ne radi u ovom mjestu nego samo put, što nije trebalo, nije bilo potrebno. Vijeće ima jednu veliku slabost, uzima se samo po jednoj violini i to jako lošoj. Da bi bar bila dobra violina, onda u redu. Ta loša violina pravi veliku galamu, samo pita što je s tim, što je s tim, a ništa ne pokreće. To je jedan problem. Imali smo tu i drugi problem. Recimo, trebao je napraviti projekt za dovršenje Kajća. To ćemo pokrenuti ove godine, nadamo se da ćemo ga do kraja mandata i završiti. Bilo je predviđeno izraditi projekt za sokak iza grade općine i da se zatim spoji s asvaltiranim dijelom puta u Karaševu. I to će se napraviti ove godine. Sada ćemo otvoriti jedno novo gradilište, a to je projekt kojega je napravio knez Petar Bogdan i koji je počeo stupati u djelo tek ove godine, nakon te licitacije koja je trajala ni više ni manje nego sedam mjeseci. To je u ovoj zemlji procedura što se tiče licitacija, mi to ne možemo izmjeniti, za sada to je tako. Treba se samo potpisati ugovor i pobjedniku predati objektiv.

     Ja bih se vratio na ovaj naš karaševski ulazni put koji je asvaltiran krajem prošle godine i to u rekordnom vremenu, svega dva dana. Tijekom vremena smo imali neugodna iskustva sa županijom vezana za ovaj naš put. Više od deset godina, koliko je bio županijski, ostavljen je da se upropasti, o njegovu asvaltiranju čelnici županije su nam govorili jedino u elektoralnim kampanjima. Neću sad spominjati poteškoće koje ste presreli prilikom zahtjeva za prelazak puta u oblast karaševske općine. Istaknuo bih samo da je nakon primopredaje puta županija zatražila još i 80.000 leja za projekt kojega je u međuvremenu izradila, kao da bi se Karaševo nalazilo na nekom drugom kontinentu, a ne ovdje, u Karaš-severinskoj županiji. Mislite li da županija nije imala novčana sredstva da asvaltira ovaj kilometar puta ili se naprosto radilo o zloj voli županije?

     Kada je riječ o projektu, novac je bio već uložen, taj projekt je bio plaćen. Što županija nije htjela da nam ga izruči besplatno, što je trebala jer dobro si ti rekao, nismo mi na nekom drugom kontinentu, a, evo, županija je u Karaš-severinskoj županiji, ne u Rumunjskoj, činjenica je da nije imala dobru volju. To je sve. Sve se svodi na to. Županija, svakako, nije očekivala tako odlučan postupak karaševske općine. Ona je mislila da mi ne znamo to riješiti, da ćemo odugovlačiti, da nećemo imati podršku ovdje. Dakle, u tome je stvar. Županija nije imala dobru volju. Taj njihov projekt za naš put, ako smo već govorili o projektu, sada tamo negdje trune u ormarima županije.

     Kad ste govorili o licitaciji održanoj u prvoj polovici prošle godine i čiji je ishod riješen tek sada, u ovom mjesecu, nakon cijelih sedam mjeseca, zacijelo ste mislili na put Verona koji ide preko Krške do Ðeluga i zatim se nastavlja do klokotičkog hotara. Pitao bih vas sada da li je to doista sve konačno gotovo ili postoji mogućnost da se neke firme koje su sudjelovale na licitaciji opet međusobno kontestiraju i samim tome odugovlače početak radova?

     Gotovo je, potpisali su se papiri da se predaju radovi pobjedničkoj firmi.

     Bili ste nam mogli reći kako stvari stoje s onim drugim postojećim velikim projektom, a tu mislim na uvođenje kanalizacije u Karaševu. U kojem smo stadiju i što slijedi?

     Novac je dobiven, slijedi licitacija i da projekt bude stavljen u djelo. S tim projektom ide zajedno Dom kulture iz Jabalča i Dom za stare osobe u Karaševu, pored Dvojezične gimnazije. To mi pomalo izgleda smješno, Dom za stare osobe u neposrednoj blizini Dvojezične gimnazije, stare osobe bi se trebale odmarati uz galamu školske djece, ali molim lijepo. Ne možemo sada zamjeriti onima koji su pokrenuli taj projekt, važno je da je projekt odobren i dobiveni su i novci za njega. To je važno.

     Kada je rijećč o projektima za 2014. godinu vi ste već spomenuli put iza komande, odnosno spajanje tog puta s asvaltiranim dijelom puta u Karaševu. Možete li nam navesti i neke druge projekte koje općina namjerava finalizirati ili pokrenuti u 2014.. godini?

     Mnoge projekte ima komanda za ovu godinu. Ja bih vam sugerirao da pregledate prioritarne projekte koji su lani bili objavljeni u Grančici. Tamo ćete naći sve projekte. Između ostalog, riječ je o izgradnji jedne nove zgrade pored stare zgrade općine, Dom kulture u Karaševu bi se trebao predati kulturi jer je on bio oduzet kulturi, put u Jabalče se mora uzdržavati i proširiti ako je to moguće. Bilo bi jako važno asvaltirati stari Kolnik, tzv. Bačunjasu, imamo u vidu uređenje prostora kod Turističkog centra ali i mnoge druge projekte, uglavnom one koje sam nabrojao početkom prošle godine.

     Kako se odvija suradnja s karaševskim Mjesnim vijećem? Tamo nijedna stranka nema većinu ali bitno je da načelnikovi projekti prolaze.

     Upravo u tome je stvar, što projekti ne baš prolaze. Načelnikove inicijative su spriječavane. Doduše, ne sve, poneka. Ja bih rekao da one koje prolaze su važne ali i one koje ne prolaze su isto toliko važne.

     Što se tiče suradnje i što se tiče političke strukture Mjesnoga vijeća, ja mislim da je Grančica trebala uvidjeti politički manevar koji je učinio PDL. Vrhunski predstavnik PDL-a na razini Karaševa, da bi nam umanjio koaliciju koju smo dogovorili na početku ove legislacije postupio je jednostavno ali jako štetno: oduzeo je mandat Simi, čovjeku koji je bio dosta otrjesit i cijenjen u Nermiđu, i obećao je vijećniku PPDD-a da, ako više ne ide s kneževim projektima, stavit će ga na mjesto seoskog delegata u Nermiđu. I to je učinio. Samo što ga nije mogao staviti na mjesto seoskog delegata jer smo odmah uvidjeli cilj tih promjena. Bili smo na licu mjesta i dobili volju i želju žitelja iz Nermiđa da im Sima ostane i nadalje predstavnik i delegat. Tako da je ovaj badava izdao dogovor i koaliciju te prešao na stranu čovjeka koji nam je mnoge štete nanio. Sad je on predsjednik uzgajivača stoke u Karaševu. Ja sam pitao ove ljude: „Ljudi Božji, mi nemamo boljega ovčara, ne znamo više čuvati ovce?“ Nitko nije rekao ništa. Ja ne velim da on pogrešno vodi tu udrugu ili asocijaciju ali zašto je upravo on treba voditi? To je naša asocojacija, ne njegova, tu je trebao biti izabran jedan čovjek porijeklom iz Karaševa. To je oduvijek bila naša slabost, mi smo dizali u slave stranca.

     Ja sam se često oslanjao na onu alegorijsku priču vođe: jedno je mjesto htjelo krenuti za boljim životom, jedini problem je bio što nisu našli vođu. Svađali su se, ovaj nije dobar zbog toga, onaj drugi ide krivo ulicom, onaj treći viče kad govori. Jednog jutra, kad su se ljudi skupili pred crkvom, jedan je od njih rekao: „eto, ovaj će nam biti vođa“! Pokazao je na jednog starca koji je imao jedan veliki štap u rukama i pored kojega je bio jedan maleni dječak. Pozvali su starca i imenovali su ga vođom. Novoimenovani vođa je odmah pozvao puk i krenuli su zajedno u potragu za boljim životom. Umjesto krenuti uobičajenim putem, krenuli su uzbrdo, po skoro nepristupačnom putu, uz kamenje i žbunje. Puk je naprosto sljedio put kojega je zacrtao vođa. Mnogi su se ozljedili no išli su dalje i naišli na drugi slični teren i stalno tako sve dok nisu stigli do mora. Ljudi su se u tom trenutku s pravom upitali: „Bože dragi, valjda nam neće sada pokazati da idemo preko mora? Sigurno ima neki bolji plan jer on je naš vođa“. Malo su se ljudi odmorili, zatim je vođa uzeo štap i pokazao da se mora ići baš preko mora. Ljudi su se konačno počeli buniti. „Oprostite, mi nemamo čamce, mi nismo ribe, mi smo ipak ljudi i ne možemo preko mora“. Dječak, koji je stalno bio u blizini vođe, na to im je odgovorio: „Oprostite mu, ta on je slijep“!

     Eto, takve vođe izabiramo mi. Samo da nije naš. I slijepac da bude, samo da nije naš!

     Na kraju, da li imate neku poruku za slušatelje ričičkog radija i čitatelje Hrvatske grančice? Želite li, možda, još nešto dodati ovom ionako opširnom intervjuu?

     Kada je riječ o slušateljima ričičkog radija, rekao bih da se svaki slušatelj divi ovoj ekipi koja se uspjela istaknuti, koja je uspjela i uspjeva stvarati tako dobre emisije jer je to jedno naše veliko postignuće.Evo, sada nitko više ne želi preuzeti te emisije. Pokušavali su mnogi ali nije im uspjelo jer oni nisu shvatili što su te emisije. Te emisije ipak nešto znače za nas. Oni nisu mislili da tu treba naći stvaran način izražaja naše duše, naših potreba i svega onoga što bi se moglo postići preko tih emisija.

     S druge strane, želim čitateljima Hrvatske grančice da novinu slobodno čitaju jer u njoj će pronaći sebe, svoj duh, svoje brige i interese. Tamo su naši interesi, o njima govori ta novina. Mnogi su se već odavno hvalili da će izdati bolju novinu ali do sada nisu uspjelli. Zasluga je Zajedništva što je izdalo tu novinu, novinu koja preživljava ne zahvaljujući novcu koji je država stavila na raspolaganje, nego zahvaljujući konceptu kojeg ta novina ima, vrednostima koje u sebi nosi i onome što pruža svojim čitateljima.

     A više od onoga što sam rekao o postignućima općine još bih samo dodao da naši ljudi imaju povjerenje u rukovodstvo kojega su izabrali ali da jako dobro otvaraju oči kome daju svoj glas na izborima. Ako u to Vijeće dođu nesposobni ljudi, onda niti knez, ma koliko bio dobar, ne može puno toga napraviti. Ne kažem da sam ja sad dobri knez, moj je vir na uviru, moja je snaga na iskapu, ali je uvijek jako teško boriti se protiv svojih i savladavati svoje. Vidite li koliko glavobolja imamo s onima izvan nas, sa strancima? Županija, - to su stranci za nas, mi smo njima trn u oku. To trebaju ljudi zadržati i zapamtiti. Ti nam ne žele dobro, te stranke političke žele samo glasove od nas, ako bi mogli i nešto da im damo, a ništa ne daju. Ono što Zajedništvo može dati i daje, to mogu i oni, ali neće. I oni mogu našoj djeci dati vrećicu slatkiša, ali ne bi dali ni za živu glavu!

Ivan Dobra