Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Sveto pismo je knjiga života i sve što u njemu piše, svjedočanstvo je da Bog poznaje našu narav.

Abraham i njegov bratić Lot su se malko obogatili u Egiptu. Poraslo im stado, umnožile im se sluge, postavili doma pljočke od mramora i granita pod šuprom ali (na žalost) i po srcu. I tako se posvađaše jednoga dana i uviđeše da im je ogromni pašnjak na kojemu stoje zapravo premali i odlučise da jedan od njih treba da ode. “Ako ti odeš lijevo, ja ću desno” - reče stariji Abraham puno mlađemu Lotu. On pušta njega da izabere. Tada se Lot popne na ogromni kamen i izblesti oči prema plodnoj dolini Sodome i Gomore. U njoj dobra zemlja koja dva puta donosi urod. I počne izabirati: “i ovo je moje i ono...i ono drugo....i ono treće... Međutim, u toj zemlji ne bijaše vjere, ni ljubavi, ni mira, ni poštovanja prema starijima, bolesnima, onima koji su cijeli život radili za izgradnju zajednice. Psovanje, prijevara, brakolomstvo i izdaja bili su na dnevnom redu. Lota nije bilo briga. On je mislio da će se okoristiti brez da i njega dodirne grijeh koji je u Sodomi uzeo oblik dragog kamena i tjelesnoga  nagona. Na drugoj strani bratić Abraham pogleda u lijevo (na ono što mu je ostalo) i vidje samo pijesak i po koji žbunj. Na to mu glas gospodnji reče: “Ne boj se! Bit ćes otac toliko djece koliko ima pijeska u ovoj pustinji. I sve što vidiš pusto - zazelenit će jednoga dana. I zaista tako se je dogodilo. Prvi zaglavi u bezbožnom kraju i skoro izgubi glavu i obitelj, a drugi posta svima nama praotac jer ode tamo gdje ga Bog posla. Jer nije zatirao Božje staze. Jer se je uzdao u Stvoritelja da mu on svaki dan stvori mir, dobru volju, kruh, svetost, mudro i ponizno srce i na kraju sreću...koju samo On daje.

            S ovim mislima iz Svetoga Pisma želim svim našim Svećenicima Hrvatima (sad kad su promjene) snagu Duha, da požele i povjeruju u sve ono što im Gospodin pošalje kao misiju i službu. Zna se da je jedan od Papa rekao za nas Hrvate da smo mi “predziđe krščanstva” a Napoleon naglasio da bi s hrvatskom vojskom mogao osvojiti cijeli svijet. Dakle, i dobri vjernici i dobri vojnici. Izgleda da su te kvalitete jako tražene u ovo doba i da Hrvati stvarno čuvaju i vjeru i biskupiju. Jedan na granici u Žimboliji, jedan priko plota u Srbiji. Jedan čuva Dunav  u Moldovi, drugi ga pazi u Oršovi. U slučaju katastrofe na Dunavu do nedavno je pomagal i Vlč. Stojan iz Herkulane. Ne stojimo loše ni u Mađarskoj, u Szegedu, de opet jedan Hrvat pazi granicu stare Biskupije. Moje je mišljenje da stojimo dosta loše kod Făgeta ali nikad se ne zna... Možda neki od ovi naši mladi preuzme u budućnosti čuvanje granice na toj strani. Eto, to je Abrahamova baština svima koji kroz usta biskupa poslušaju Božje poslanje. Ali i jedini recept za sreću jer su naši svećenici  jako ljubljeni tamo gdje odu. Možda nas koji smo  na granica ne pohađaju biskupi iz Hrvatske dva puta godišnje, možda u Radni i Čiklovi stigneš jedanput u 10 godine da kažeš dve reči jer : “ pa de su tebi vernici??? Pita patrijarh... možda je puno teže raditi s dva tri žbunja (dvjesto, tristo starijih Mađara) koji ne šume karaševskim šumom nego mađarskim...ali je to šum zahvale i poštovanja. Jedno je da ti 50 mole za zdravlje, a drugo da ti 500 sovu Boga. Paradoks: Nekomu i u velikom varošu kažu da je pametan, a nekomu i u selu da je prost.

            Dragi i vjekovima poslušni hrvatski čitatelju: Bog ne ode u Pariz nego u mali Lurd, ne ode u Zagreb nego u malo Međugorje, ne ode u Jeruzalem nego u mali Betlehem. Samo on zna što je najbolje za Crkvu i narod. Kaže naš Bosanac : “Što je od’ Boga - slađe od’meda!” I tu nema dogovora i ugovora. Međutim, dok hrvatski svećenici prihvaćaju zahtjevne službe po granica, hrvatski narod ne smije pasti u Sodomski grijeh zaboravljanja svojih starih i bolesnih svećenika kao što je vlč. Katić. On dok je bil u snagi ne pazil Biskupa nego vas i starog pokojnog Katića. Nema ni dom u Ravniku, a ni kriptu pod oltaram u Lupaku. Nadam se če nelamo da doživimo da se “bolje stojeći” hrvatski svećenici, općina Karaševo, vjernici, ponašaju kao da vlč. netreba posebnu prostoriju bez stepenica, topli obrok i čašu vode i, što je najvažnije, karaševsku ruku da ga pozdravi poranini. Sad la da se vidi koliki smo i vjernici i Laici. Kad kažem Laici mislim posebno na prof. Hațegana kojega isto molim za primjer i pomoć na ovom jako osjetljivom polju.