Home arrow Hrvatska grancica arrow Realitatiile noastre arrow GENERACIJSKI SUSRET arrow Hrvatska grancica arrow Realitatile noastre 
Arhiva articole Hrvatska grancica Realitatile noastre

Search by tag : alegeri, parlamentare, alegeri parlamentare, carasova, Carasova


GENERACIJSKI SUSRET PDF Imprimare E-mail
vineri, 16 ianuarie 2015

Jedna od najljepših i najplemenitijih akcija koje Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj

poduzima kroz godinu jest, svakako, proslava sedamdesetogodišnjaka.

Krajem mjeseca studenog, svi pripadnici iste generacije iz svih sedam karaševskih sela pozvani su da u središnjem sjedištu naše organizacije iz Karaševa proslave svoju godinu rođenja.

            Tako je 29. studenog stigao red generaciji rođenoj 1944. Moramo zabilježiti da je ovo bila nadaleko najbrojnija skupina vršnjaka koja se ikada odazvala pozivu. Toga dana čak 47 „dinara“ došlo je na proslavu s velikom radošću, a nama je to znak da priredba koja se organizira u njihovu čast raste u značaju uz godinu na godinu.dani-personal-216.jpg

            Tradicionalni skup vršnjaka započeo je u 17 sati sa Svetom misom priređenoj  u crkvi Marijina uznesenja u Karaševu, a koju je predvodio velečasni Petar Rebedžila. Nakon Svete mise, slavljenici su krenuli prema zgradi Zajedništva Hrvata, gdje ih je u amfiteatarskoj dvorani dočekao i pozdravio profesor Milja Radan, predsjednik ove ustanove, čestitavši svima koji su ove godine ispunili sedamdeset godina: „Sve je počelo prije sedam godina, kada jedna generacija koja nije tada ispunila 70 godina, već 65, izrazila želju da se sastane. Mi smo tada rekli da je to jako lijepo ako bi se takve vrste sastanka nastavile, pa smo odlučili da pozovemo sljedeću godinu generaciju koja je ispunila 70. To su lijepe godine, kad čovjek ima iza sebe mnogo toga: ima djece i unuke, ima bogatu prošlost i svoja dostignuća. Sad se vi sigurno pitate koji je glavni cilj ovog vašeg sastanka. Ja ću vam odgovoriti da je glavni cilj, prije svega, taj da se sastanete, da steknete dojam da vas nisu zaboravile ove mlađe generacije, da vas i dalje cijene i da vam godine nisu protekle u prazno. Vi ste iza vas ostavili nešto. Ostavili ste prije svega nasljednike, čeljad. Nekada je čeljad bila najveće bogatstvo jedne obitelji. Danas tko ima novac, taj je bogat. Ali, znate i vi sami da je najveće bogatsvo imati nasljedstvo, jer tko ima čeljad ima uspomenu koja će ga nositi kroz vrijeme.“

            Nakon govora profesora Radana, gospodin Ivan Peia iz Klokotiča zahvalio je na pozivu u ime svojih vršnjaka: „Nesam se nadal če ovako lepo la da bude, kako su povidali ovi prid nami što su bili. U prvim redu zafalim presedniku Radanu što ni je pozval i svomu društu koji smo došli, dinaricam i dinaram, jer kroz ovej sastanak smo mogli da vidimo koji smo stali ješte živi na sedamdeset godine. Daj Bože da priko stotine da se nađemo i da možemo ješte slaviti ovako lepu svečanost!“   dani-personal-240.jpg

            Nakon gledanja dokumentarca u kojemu su sami gosti bili glavni akteri i pripovjedači svojih života, vršnjaci su krenuli prema protokolarnoj prostoriji gdje ih je dočekala bogata večera i živa muzika s pjesmama i svirkama njihove mladosti. Među prisutnim virtuozima, te noči zapjevao je na stari dobri način Craciun Muselin, nama više poznat kao Miljača, a čarobnim dodirom luka o žicama svoje violine (lafte), dobri stari Štefan iz Giurgiove ponovno je dao život skoro minulim i zaboravljenim, izvornim karaševskim ritmovima. No, usprkos tim velikim imenima autohtone glazbe naši slavljenici, u odnosu na prethodne generacije, nisu se baš pokazali kao veliki veseljaci. U  danac jedva da su se uhvatili dva tri para, dok su se ostali nisu dali uopće nagovoriti da „zajigraju“ u našem tradicionalnom karaševskom plesu. Ali su zato bili više interesirani za razgovor s ostalim svojim vršnjacima. Kao da se nisu vidjeli čitavih sedamdeset godina...               

            Na godinu, ako nam Bog dopusti, u isto vrijeme, rado čemo dočekati u prostorijama Zajedništva Hrvata novu generaciju, onu rođenu 1945., ali do tada želim ovoj našoj generaciji još sedamdeset godina života u punom zdravlju, radosti i veselju i tko zna, možda ćemo i tada, nakon još toliko godina...još jednom proslaviti!

Daniel Lucacela

 
< Precedent   Urmator >