Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Kada se, u raznim prilikama, govori o Hrvatima u Rumunjskoj, mi, Karaševci, zbog toga što smo najbrojnija skupina na ovim prostorima, navikli smo da se govori o nama te skloni smo ponekad i mišljenju da smo jedina hrvatska zajednica vrijedna spomena.

Ima, međutim, osim nas onih koji živimo u sedam sela Karaševske doline, još nekoliko skupina Hrvata u našim okruženju, o kojima, svakako, većina nas znamo, ako ništa drugo, onda barem ih nabrajati. A to su Hrvati u Tirolu, Rekašu, Keči i Čeneju.

            O našim sunarodnjacima iz Tirola znamo najviše, budući da pripadaju karaševskom narodu, a s njima nismo u potpunosti izgubili veze. U 19. stoljeću, konkretnije  1828. godine,  u Tirol je pristigao znatan broj karaševskih obitelji, predstavljajući tada jednu trećinu ukupnog broja tirolskog stanovništva. Karaševci su se grupirali u južnome dijelu naselja, osnivavši svoj kvart. Daljnje nastanjenje ovog prostora s karaševskim stanovništvom odvijalo se između 1830. i 1860. kada je više obitelji iz Vodnika, Ravnika i Lupaka krenulo prema Tirolu. Iako danas tu živi nešto manje od 80 pripadnika hrvatske manjine, vrijedno je spomenuti da su unatoč odcjepljenja od karaševske regije, jako dobro očuvali naš jezik i naše običaje.

            Manje pak znamo o šokačkim Hrvatima iz Rekaša. Za njih se pretpostavlja da su tamo pristigli sredinom 17. stoljeća iz istoćne Slavonije. Šokaćki Hrvati su živjeli nekada i u Mariji Radni, prvi put su bili spomenuti davne 1520. godine, ali su danas oni već asimilirani. Vjerojatno bi istu sudbinu djelili i rekaški Hrvati, da nije u ovo mjesto pristigla, 150 godina kasnije, nova skupina Hrvata iz Gorskog kotara, uglavnom podrijetlom iz Mrkoplja, a u Rekaš su stigli iz okolice Ostrogona gdje su neko vrijeme radili kao drvosjeće i drvodjelci.  Budući da su hrvatski rekaški starosjedioci za grad Ostrogon koristili naziv Gran, po tome su Granerima zvali i novopristigle Hrvate.          Još manje znamo pak o ostalim dvama skupinama: Kečanskim i Čenejskim Hrvatima.

            O njima je, među ostalima, pisao profesor Stjepan Krpan u svojoj knjizi „Hrvati u Keči“ (Zagreb 1983), dok  se u novije vrijeme u svojim istraživanjima o Hrvatima u Rumunjskoj bavila s njima i Castilia Manea-Grgin, povjesničarka  iz Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”.

            Keča se nalazi 38 km zapadno od Temišvara. Njezin hrvatski dio obuhvaća dvije ulice u zapadnom kraju sela, Orvatski sokak i Mačev kraj. Keča, koja se nalazi samo nekoliko kilometara od rumunjsko-srpske granice, bila je prije dio općine Čenej, gdje također živi malen broj Hrvata – Ličana, njih 18. Od 1820. Čenej je bio zavičaj nekoć razgranatoga hrvatskoga plemićkog roda Vučetića, podrijetlom iz Brinja.

            Kečanski Hrvati su jedini rumunjski Hrvati za koje je poznato, prema izvorima, kada i odakle su došli njihovi preci u današnji zavičaj. Godine 1699. bio je potpisan Karlovački mir između Habsburškog i Osmanskog Carstva. Posljedica toga mirovnog sporazuma bila je da je zagrebački biskup, koji je istodobno bio i topuski opat, ponovno došao u posjed velikih dijelova imanja nekadašnje opatije u Topuskom (1211–1463), s obiju strana rijeke Kupe. Na tom području su se od davnine nalazili brojni predijalci, uživatelji predija čiji je vlasnik bio zagrebački biskup. Oni su njemu zauzvrat obavljali različite službe, u prošlosti najviše vojničke. Za vlade Marije Terezije, godine 1750, bila je donesena odluka o uređenju Vojne krajine, pa su posjedi pokupske gospoštije uključeni u taj vojnički pojas. Kao naknadu za to, zagrebački je biskup dobio banatsko vlastelinstvo Biled, zapadno od Temišvara. No, graničarske vlasti u Pokuplju nisu priznavale plemićka prava predijalaca, tako da su se oni u dogovoru s biskupom odlučili preseliti u Banat. Preseljenje je započeo biskup Tomo Galjuf 1788., a nastavio i dovršio biskup Maksimilijan Vrhovac 1801. Predijalci su se naselili u Boki, Klariji (Radojevo) i Neuzini, koje su danas u srpskom Banatu, te u Keči.

             Početkom 19. stoljeća, u novom zavičaju, u Keči, 11 hrvatskih obitelji dobilo je od zagrebačkog biskupa posjede s kućama i gospodarskim zgradama u vrijednosti onih u Pokuplju, kao i kmetove. Stara plemstva priznata su im i u novom zavičaju, a za zemljište dobiveno na uživanje plaćali su, kao i prije preseljenja, godišnji porez (canon) zagrebačkom biskupu o Martinju.

            No, graničarske vlasti u Pokuplju nisu priznavale plemićka prava predijalaca, tako da su se oni u dogovoru s biskupom odlučili preseliti u Banat. Preseljenje je započeo biskup Tomo Galjuf 1788., a nastavio i dovršio biskup Maksimilijan Vrhovac 1801. Predijalci su se naselili u Boki, Klariji (Radojevo) i Neuzini, koje su danas u srpskom Banatu, te u Keči.

            Početkom 19. stoljeća, u novom zavičaju, u Keči, 11 hrvatskih obitelji dobilo je od zagrebačkog biskupa posjede s kućama i gospodarskim zgradama u vrijednosti onih u Pokuplju, kao i kmetove. Stara plemstva priznata su im i u novom zavičaju, a za zemljište dobiveno na uživanje plaćali su, kao i prije preseljenja, godišnji porez (canon) zagrebačkom biskupu o Martinju. Ukinućem kmetstva 1848. pokupski doseljenici ostali su bez radne snage, iako im je zemlja, dotada na uživanju, postala njihovo vlasništvo. Neka gospodarstva su propadala, dok su se druga prilagodila novim prilikama.

Daniel Lucacela