Home arrow Hrvatska grancica arrow Realitatiile noastre arrow ŽIVOTNO ISKUSTVO NAJSTARIJIH ŽITELJA KARAŠEVSKIH SELA arrow Hrvatska grancica arrow Realitatile noastre 
Arhiva articole Hrvatska grancica Realitatile noastre

Search by tag : alegeri, parlamentare, alegeri parlamentare, carasova, Carasova


ŽIVOTNO ISKUSTVO NAJSTARIJIH ŽITELJA KARAŠEVSKIH SELA PDF Imprimare E-mail
marti, 28 aprilie 2015

U ovom članku odlučila sam podjeliti s vama dragi čitatelji „Hrvatske grančice“ kratku ali lijepu životnu priču najstarije bakice iz Klokotiča, Marije Žurkul, koja kaže da je „uzela 92. godinu“.

 

Rođena je 31. siječnja 1924. godine., u obitelji Filka, od majke Ane Filka i Martina Filke. Sjeća se da joj se baka zvala Polonija, a djed joj se zvao Krsta. Imala je još jednog brata koji se zvao Martin. img_1041.jpg

            Udala se u 21. godini života za Petra Žurkula, kaže da se udala kasno jer je bilo vrijeme rata, pa nije bilo momaka u selu za udaju. Muža je upoznala na radu u polju ali i na selskim igrankama koje su se odvijale redovito svake nedjelje u poslijepodnevnim satovima. Roditelji su već dogovorili njihov brak tako da se Marija Žurkul nasmijanog lica sjeća kako je prije svadbe išla s njime brati jabuke. Svadba je bila odmah prve nedjelje poslije „Krstovdana“ (Bogojavljenja) i opet s osmjehom na licu kaže kako je odmah u ljetu dobila prvu kćer, Mariju Žurkul, 1947. godine i nakon dvije godine rodila je i drugu kćer, Linu Žurkul, 1949. godine. Kao udata žena živjela je dosta teško. Ona je došla snaha u kuću svoga muža i poslije svadbe ostala je bez svekrve. Za svekra kaže da ne može usporediti njegov karakter i ružno ponašanje s nijednom osobom koju je imala prilike upoznati do ovih godina života. S njime je bilo skoro i nemoguće živjeti. Preživjela je sve ružne trenutke šutnjom i pognute glave. Situacija koja je današnjim mladima nezamišljiva.

            Svoje dvije kćeri odgojila ih je kako je najbolje znala. Radila je danju i noću kako bi im pružila ono najbitnije u životu. Po danu bila bi u polju i kod salaša, gdje se brinula o stoki, a po noći ili pak rano u zoru ustajala bi i radila ručni rad: plela, šila, krpila pocjepanu odjeću i vezla. Muž joj je bio zaposlen kod tadašnje tvrtke koja se je počela baviti uvođenjem struje u domačinstva.

            Iz ranijih perioda života sjeća se rado dana djetinjstva, školskih dana i učitelja Grge, koji je došao iz Hrvatske. Kaže da je uspjela završiti samo šest razreda jer im je učitelj Grga rekao: „Vi ste devke, dosta vim je učenje!“ opet je naša bakica Žurkul nacrtala osmjeh na licu i nastavlja s pričom kako je shvatila da je izrekom učitelja Grge, njezin život morao zauzeti drugi pravac. Morala je ulagati više truda kako bi naučila što bolje raditi u polju i ručni rad, kako ne bi njezina obitelj kasnije patila zbog toga. U školu je rado išla odjevena u „kušuljki s polkami i kecicom i torbom u ruki de su bile knjige i komad. Lepano sam bila uprimenjena. Na noga sam imala opinčići ili papučke. Zimi smo nosile vlnene štrimfe i bele štrimfe od gumbaća sam imala priko leta. Kad sam bila velika devka sam imala i mrežicu isplećenu priko štrimfa beli. A kad sam išla najgru, a on zapnem pole. Priko leta smo igrale bose šetaću i na mestu. Samo danac igramo u šlajfa. Na glavi smo imale maramke lepane pokrivene natrak, i samo kad je bil veliki svetak a on smo imale partu uzanu“. Po zimi bile su „sidenjke“. Tu su se mladi družili, bolje upoznavali, i kasnije sklapali bi i brakove. Omiljeno jelo na „sidenjka“ je bilo „skuvarde i siranje, klbasička i slanina, to je bilo tako slatko...“

            Radosna što je dočekala ovu godinu, naša bakica Marija Žurkul ne žali nijedan trenutak svoje prošlosti, već je naučila radovati se svakoj prilici koju joj život pruža, pogotovo radosti su joj veće kad joj u posjet dođe i kćer Lina koja je nakon završetka pedagoške škole dobila radno mjesto u Târgu Mureşu gdje se je i udala i dan danas živi. Od svojih dvije kćeri ima 4 unuka, Mariju, Milju, Danijelu i Adrijanu. Od unučadi ima 4 praunučadi, Slađanu, Miljanu, Tudora i Giuliju. Mala Aleksija joj je omiljena, a to je našoj bakici prapraunuka od Slađane. Kad sam je pitala koji su joj miljenici, simpatično se nasmijala i rekla da sve obožava ali da su joj ovi najmanji sada najdraži.scan20008.jpg

            Baka Žurkul, jedan je od sretnih slučajeva naše zajednice. Njoj nije potrebna neka posebna skrb. Ona hoda, zdravog je uma i veseli se svakog dana što uz svoju obitelji ne osječa se napuštena, zanemarena i odbačena. Živi u istoj kući gdje je cijelu svoju mladost provela i u kojoj i danas ima života, jer nije zapuštena. S njome živi najstarija kćer Marija, unuk Milja sa suprugom Marijom i praunuka Miljana. Za Miljanu mi kaže kako je rado čeka svakog petka da se vrati iz Temišvara gdje je na studijama i moli Boga i krunicu kako bi cijelu njezinu obitelj dragi Bog očuvao od svakoga zla, u životu i u zdravlju, i pomogao im u svakom trenutku njihovog života. 

            Zaključila bih ovaj članak s riječima Pape Franje koji kaže da je uloga starijih osoba vrlo važna u obitelji i da su „molitve baka, djedova i svih starijih osoba, veliki dar za Crkvu i velika doza mudrosti za čitavo ljudsko društvo, a naročito za ono koje je odviše prezaposleno, zauzeto i raspršeno!“

            Zato, dragi mladi, poštujmo i volimo naše stare i drage osobe! Oni ne trebaju postati za nas teret, već bogastvo. Njihovo životno iskustvo može nam biti od koristi, a njihova pomoć neograničena sve dok im zdravlje dopušta.

 

Slavica Muselin

 

 
< Precedent   Urmator >