Arhiva articole Hrvatska grancica Obiceiuri si traditia |
KLOKOTICKI „KATANE“ – STRAŽARI BOŽJEGA GROBA |
marti, 26 mai 2015 | |
Mještani sela Klokotiča postali su jedinstveni u ovim
našim krajevima po tome što su uspjeli spasiti jednu dosta staru crkvenu
tradiciju koja se je sačuvala tijekom godina i koju nije čak ni komunizam uspio smaknuti, a to je stražarenje kod Božjeg groba.
Čuvanje Kristova groba počinje od Velikog petka i
traje sve do ponoćne sv. Mise na Veliku subotu.
„Katane“,
kako nazivaju Klokotičanje čuvare Kristova groba, su uspjeli zadiviti i ove
godine stanovnike sela i goste koji su došli u posjet svojim prijateljima i
rodbini samim time što nastavljaju tradiciju svojih predaka. To su mladići koji
su prije par godina ušli u tu službu, poslije završetka OŠ pa sve do dobi kada
bi postali „regruti“, dob poznata kao zadnja godina stražarenja, prije polaska
u vojsku. Ove godine, kao i lanjske, zbog malog broja mladića, za stražarenje
kod Božjega groba bili su uzeti i učenici iz VIII razreda OŠ Klokotič.
Kao
„katane“ odjenu se u narodnu nošnju svake godine sve do punoljetstva. Muška
tradicionalna nošnja koju imaju mladići kao stražari kod Kristova groba
razlikuje se od svećane po tome što ima crne vunene čarape navučene preko hlača
do koljena. Preko čarapa, ispod koljena, neki mladići, čuvajući još uvijek
tradiciju svojih predaka, imaju stavljene i „šerenjale“. Obavezno toga dana
imaju i crne cipele i bijele lajbere (danas oni koji nemaju mogu posuditi iz
Karaševa, od prijatelja ili rodbine koja još te lajbere ima). U rukama,
prilikom smjene straže i kod stražerenja Kristova groba, drže ukrašene drvene
puške.
Stražarenje
kod Božjeg groba počinje na Veliki petak, prije početka službe čitanja Muke
Kristove koja počinje u 15:00 i „katane“ ostaju tu sve do navečer, do oko
21:00, kada svećenik uzima Presveti sakrament iz prostorije u crkvi gdje je
lijepo okićen Kristov grob i nosi u sakristiju, gdje ostaje do sutradan. Na
Veliku subotu, svećenik uz pratnju ministranata i „katana“, ponovo izlaga
Presveti sakrament kod Božjega groba gdje ostaje zatim sve do sv. Mise u 23:00.
Simbolika
današnjih „katana“ je oponašanje prvobitnih vojnika koji su morali čuvati
Isusov grob, kao svoj vlastiti život. Nije lako niti našim „katanama“ toliko
sati provesti u karaševskoj narodnoj nošnji, biti u šutnji i molitvi kod
stražarenja Božjega groba. Smjena straže na Veliki petak vrši se sve na 15-20
minuta. Stražu sačinjavaju dva mladića i vođa koji je, po običaju, najstariji i
uvijek ide mijenjati svoje katane uz pratnju dvoje ministranata. Do Božjeg
groba nose drvene puške na ramenima, a dok tu stoje drže ih u rukama. Katane
koji moraju promjeniti svoje kolege čekaju u sakristiji ili stoje u blizini
crkve. Vođa ulazi s „katanami“ i dvojicom ministranata iz sakristije, a
klanjateljima i moliteljima na Kristovom grobu glasno viče „Straža!“. Prisutni
vjernici se u tom trenutku odmaknu s puta i naprave mjesta kako bi „katane“
stigli kod Kristova groba i promjenili stražu. Prilikom smjene vođa izgovara
glasno: „Straža stara, straža nova, jedan korak na lijevo i na desno! Straža
stara predaje stražu, straži novoj“.
Jedan od dvojice stražara koji su čuvali Kristov grob, kaže: „Predajem
ti mrtvo tjelo Isusa Krista, razumel?“ Ovaj drugi koji preuzima stražarenje
odgovara: „Razumel!“ Dok to izgovaraju, skrste svoje drvene puške, a vođa kada glasno rekne “Straža stara
zamnom!“ , “katane“ tek tada krenu. I tako to se odvija cijeli dan na Veliki
petak.
Na
Veliku subotu, isto odjeveni u narodnoj nošnji, „katane“ budu na okupu kod
crkve negdje oko 16:00, mijenjajući stražu poslije izlaganja Presvetog
sakramenta kod Isusova Groba, isto kao i na Veliki petak. Oni su tu sve do
poslije sv. Mise u 23:00, kada najstariji od njih, kojima je stražarenje ove
godine bilo zadnje, konačno mogu reči da im je služba kao „katane“ završila ove godine ulaskom u
crkvu poslije procesije kroz selo s Presvetim sakramentom. A njihovi kolege
slobodno mogu udahnuti i reči „imam i na godinu ješte da se uprimenim“. Oni
koji ne mogu više stražariti iduće godine, shvate kako vrijeme i godine brzo
prolaze i s osmjehom na licu sjećaju se prve godine straže, ohrabrujući svoje
kolege da se isplati odjenuti u tradicionalnu karaševsku nošnju prigodom
stražarenja, jer na taj način svjedoče svoju vjeru i njeguju tradiciju u našim
krajevima. Nekim mladićima je to jedinstvena prilika biti tako odjenuti i
ponosni su u trenutku kad vlastitu sliku stave pored slike tate odjevenog kao
„katana“.
Ne
zna se točno od kada postoji ova tradicija u našim krajevima, izgleda da se u
Klokotiču davno ukorijenila, jer vjernici ove župe kažu kako su oni to tako
zapamtili od svojih „stari“ i da se stražarenje prenosilo s generacije na
generaciju sve do naših dana. Nadamo se da će i opstati u sljedećim godinama,
jer je stražarenje ujedno i svjedočanstvo vjere mještana toga sela te njihovo
poštovanje prema svemu što nam je još preostalo od naših predaka. Zato dragi čitatelji Hrvatske grančice, kad god imate priliku dođite na Veliki petak i na procesiju u Veliku subotu i vidite kako to stražarenje izgleda i koja je to lijepa slika još jednog običaja vjernika iz Klokotiča. Divno je vidjeti mlade kako nastavljaju tradiciju čuvanja Božjega groba, jedinstvenu u kraju, koju su jedino karaševski Hrvati iz Klokotiča uspjeli sačuvati. Ovaj običaj, pored mnogih drugih, još je jedno bogatstvo koje ima riznica karaševskih Hrvata. Slavica Muselin |
< Precedent | Urmator > |
---|