Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Kao i drugi običaji, i običaj otkukanja ima u Klokotiču svoju specifičnost.

Za Ðurđevdan,  postojala je tradicija da se  obavezno jela hrana od janjeta i domačica bi spremala tijesto od kojega se je pravio poseban kruh, poznat mještanima kao „kukavička“. Ovakav kruh je bio različit od svakodnevnoga po tome što je bio okruglog oblika i slađeg okusa, a preko kruha bio je stavljen  ispleteni vijenac od vrbe i svinduka (svinduk bi se stavljao kako bi ovce bile mliječnije). Vijenac se je inače morao vući zajedno s „kukavičkom“ i otkinuti kod „otkukanja“

            Otkukanjem zapravo i započinje slavlje toga dana.  Domaćica ustaje rano ujutro na Ðurđevdan i skuha jelo koje posprema u košarice i onda cijela obitelj kreće prema salašu, mjestu gdje se otkukanje odvija. Iznad ulaza u „košaru“ (mjesto gdje spavaju ovce) okiti se zelenilom, vrbom ili pak gaborom, simbolima odganjanja od stoke svega što je zlo. Taj dio kićenja „košare“ obavlja onaj ukućanin koji ujutro pusti ovce na pašu, gdje ih čuva do oko 10:00, vrijeme kada ostali članovi obitelji moraju već biti kod salaša jer stado dolazi u staju.  Mlječne ovce budu mužene po povratku s paše, po prvi put i isto tada budu odbijeni janjci. Nakon toga slijedi „otkukanje“ i molitva prije ručka, posvećena sv. Ðurđu i sv. Vendelinu, marvinskom pastiru, za očuvanje stoke.

Otkukanje je dio slavlja kojega najviše vole djeca, zato što oni tu imaju glavnu ulogu. Uhvati se u staji najmlađa i najljepša ovca i jedno janje, koje mora biti obavezno ženskog roda, jer kažu naši stari da će tako možda izbjeći veći broj janjenja ovnića.  I dok netko iz obitelji drži janje pričvršćeno uz ovcu, baka ili mama dodaju djeci kukavičku s vjencem od vrbe, koji se stavi ispod ovčina i janjetova trbuha. Tradicija nalaže da one osobe koje vuću „kukavičku“ moraju biti muškog i ženskog roda. Dok vuću objema rukama za „kukavičku“ jedan glasno viće „kuku“, a drugi „otkuku“ sve dok se ne otkine kruh i vijenac od vrbe. Onaj koji otkine najveći dio slatkoga kruha ali i vjenac od vrbe, pobjednik je. A stari kažu kako će iduće godine biti više janjeta muškog ili ženskog roda ovisno o rodu pobjednika „otkukanja“. Otkinuti vijenac od vrbe bio bi obično  vješen o štalsku gredu ispod strehe jer se je vjerovalo da će stoka tako biti zaštićena od vukova i drugih nepogoda. Također, prije ručka molilo se je za dobar urod i zdravlje stoke.

            U prošlosti se je na Ðurđevdan obavezno jela hrana od janjeta, kao paprikaš ili pak ispečeno janje u pećnici i napravili bi se domaći kolači „dlgi“ od oraha i maka. Danas se toga običaja malo obitelji još drže. Većina nema stoku koju bi otkukala pa onda ne peče „kukavičku“ i niti ide kod salaša, već ostaje kod kuće odmarati se, jer se na Ðurđevdan  u našemu kraju, ne radi ni kod kuće ni u polju.

            Evo kako još jedan lijep običaj polako nestaje kod karaševskih Hrvata. Otkukanje je bio znak da se od toga dana  zabranjivala paša za stoku po poljima i njivama sve do iza Miholjdana. Poslije podne, svaka obitelj bi krenula stadom ovaca k pastiru kojemu vodi stado na čuvanje preko ljeta. Stado bude u planinama ili pak u ravnicama, u „pusti“ sve do jeseni, kada se vraća svome domu. Neusporediva je slika nekadašnjih stada s brda i ravnica ovih naših krajeva, ostavljajući svoju „košaru“ i salaš, na putu prema novome pašnjaku s tužnom slikom današnjih praznih pašnjaka. Raspitajući se među mještanima sela Klokotič o običajima za Ðurđevdan, jedna mi starija žena rekla, tužnim glasom, kako „neki put za Ðurđevdan, su se bileli bregove ovcami koje bleje putam dok stignu kod ovčara... sad jedva vidiš ovcu kod nas!“

            Običaji, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata koji imaju neki od njih, pripomogli su očuvanju naše tradicije i upoznavanju prošlosti Karaševaka na ovim prostorima. S druge pak strane, ti su dani bili posvećeni dobrim odnosima obitelji i rodbine, to su bili dani iskrenog i zajedničkog druženja, dani posvećeni i molitvi koja je razvijala vjeru i davala život na ovim prostorima.

            Nadam se da običaj otkukanja neće izumrijeti i ostati samo u ljepom sjećanju starijih osoba, već dužni smo promovirati i očuvati tradicijsku baštinu naših predaka kako bismo je ostavili sljedećim naraštajima, kao jedan vrlo važan segment našega postojanja na ovim prostorima.

Slavica Muselin