Arhiva članaka Hrvatska grancica Vjerske teme |
MOJI KARAŠEVCI, VJERNI HODOCASNICI BLAŽENE DIVICE MARIJE |
Friday, 02 October 2015 | |
Desetljećima, možda čak i štoljećima, moji dragi
Karaševci su bili i bit će hodočasnici.
Sjećam
se riječi i priča moje prabake o hodočašću, o poteškoćama na koje su nailazili
na tom putu, kasnije bilo je i zabrana za vrijeme komunizma, bezbožni režim
koji je nastojao na tome kako bi izbrisao svaki trag vjere iz njihovog srca i
uma o nacionalnoj svijesti, ali ni tada naši Karaševci nisu htjeli odustati ići
pješice s Križem u ruci u Mariju Radnu ili Mariju Čiklovu. Oni su bili svjesni
da radosti i dobivene milosti koje su nakon hodočašća imali, neusporedive su s
zabranama ili pak poteškoćama na koje su nailazili tijekom putovanja u
Marijanska svetišta. Taj hod još više je njihovu vjeru očvršćivao i davao im
nadu za bolje sutra i ljepšu budućnost svojih nasljednika. Ta lijepa slika
jednostavnog i duševno bogatog života naših mještana živi je dokaz čvrste vjere
naših predaka, karaševskih vjernika, koju su nam ostavili kao čvrst stup o kome
je ovisila i ovisi i dan danas naša zajednica.
Biti
hodočasnik nije lako, pogotovo u ovim našim vremenima, kada vrijednost duhovnih
dobara nije uvijek prioritet pojedinim članovima naše zajednice. Nije svo
bogastvo samo u materijalnim dobarima. Biti bogat i duševno velika je
vrijednost svakog čovjeka i upravo ta nas vrlina razlikuje i pokazuje nam
koliko smo lijepi i potrebni jedni drugima, da je ponekad našemu bližnjemu
dovoljno pokloniti naše slobodno vrijeme, saslušati ga i biti prisutan pogotovo
u onim trenucima kada mu samoća opterečuje misli i ogorčava život.
Kako
nam je potreban godišnji odmor tijekom godine, da bi se bar malo odmorili i
izašli iz one svakodnevne rutine, tako nam je potrebno napuniti i „duševne
bate-rije“, otići u neko svetište upravo iz želje da nešto od Boga isprosimo
ili samo izmolimo kao znak zahvalnosti za dobivene milosti i oprost, po
zagovoru bl. Djevice ili sveca koji se u tom svetištu posebno časti.
Svake
godine 1. i 2. srpnja, vjernici naših sela hodočaste u svetište Majke Božje
Čiklovske, koji je uz svetište Marije Radne, mjesto u koje Karaševci hodočaste
od davnine.
Vjernici,
ponajviše mladi i oni koji su u snazi, kreću pješice rano ujutro u šest sati,
nakon sv. Mise i dobivenog blagoslova u svojim mjesnim župama. Put traje oko
dvanaest sati, ali uz molitvu krunice i marjanskih pjesama, svi sretno stignu u
svetište, zahvalni Bogu što su Majci Božjoj mogli svojim hodom i napornim
putovanjem iskazati čast i hvalu i prikazati sve to kao molitvu i žrtvu. Ta
naša hodočašća, vidljiv su znak naše potrebe da kao vjernici tražimo Boga i
uslišenje naših molitava po zagovoru Blažene Djevice Marije.
Na
tim hodočašćima poštovanje, dobrota i sve lijepe vrline koje čovjek u sebi ima
izlaze na površinu. Lijepo je vidjeti kako si vjernici međusobno pomažu,
potpora su bližnjemu, da je to nekima možda nemoguće shvatiti takav opis
druženja i međusobnog poštovanja kao realnim. Ali vjerujte mi, to je jedna od
najljepših slika hodočašća, gdje hodočasnik, bio on mlad ili stariji, nikad
nije sam, već je to zajednički hod koji zbližava obične ljude i vjernike jer,
kako se i u svetom pismu kaže: tko vjeruje nikad nije sam!
I
ja želim vjerovati da će moji dragi Karaševci ostati vjerni hodoćasnici i biti
lijep primjer kako svojoj djeci, tako i ljudima u čijem okruženju žive, sve dok
bude svijeta i vijeka.
Slavica Muselin |
« Prethodna | Slijedeća » |
---|