Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Desetljećima, možda čak i štoljećima, moji dragi Karaševci su bili i bit će hodočasnici.

            Sjećam se riječi i priča moje prabake o hodočašću, o poteškoćama na koje su nailazili na tom putu, kasnije bilo je i zabrana za vrijeme komunizma, bezbožni režim koji je nastojao na tome kako bi izbrisao svaki trag vjere iz njihovog srca i uma o nacionalnoj svijesti, ali ni tada naši Karaševci nisu htjeli odustati ići pješice s Križem u ruci u Mariju Radnu ili Mariju Čiklovu. Oni su bili svjesni da radosti i dobivene milosti koje su nakon hodočašća imali, neusporedive su s zabranama ili pak poteškoćama na koje su nailazili tijekom putovanja u Marijanska svetišta. Taj hod još više je njihovu vjeru očvršćivao i davao im nadu za bolje sutra i ljepšu budućnost svojih nasljednika. Ta lijepa slika jednostavnog i duševno bogatog života naših mještana živi je dokaz čvrste vjere naših predaka, karaševskih vjernika, koju su nam ostavili kao čvrst stup o kome je ovisila i ovisi i dan danas naša zajednica.

            Biti hodočasnik nije lako, pogotovo u ovim našim vremenima, kada vrijednost duhovnih dobara nije uvijek prioritet pojedinim članovima naše zajednice. Nije svo bogastvo samo u materijalnim dobarima. Biti bogat i duševno velika je vrijednost svakog čovjeka i upravo ta nas vrlina razlikuje i pokazuje nam koliko smo lijepi i potrebni jedni drugima, da je ponekad našemu bližnjemu dovoljno pokloniti naše slobodno vrijeme, saslušati ga i biti prisutan pogotovo u onim trenucima kada mu samoća opterečuje misli i ogorčava život.

            Kako nam je potreban godišnji odmor tijekom godine, da bi se bar malo odmorili i izašli iz one svakodnevne rutine, tako nam je potrebno napuniti i „duševne bate-rije“, otići u neko svetište upravo iz želje da nešto od Boga isprosimo ili samo izmolimo kao znak zahvalnosti za dobivene milosti i oprost, po zagovoru bl. Djevice ili sveca koji se u tom svetištu posebno časti.

            Svake godine 1. i 2. srpnja, vjernici naših sela hodočaste u svetište Majke Božje Čiklovske, koji je uz svetište Marije Radne, mjesto u koje Karaševci hodočaste od davnine.

            Vjernici, ponajviše mladi i oni koji su u snazi, kreću pješice rano ujutro u šest sati, nakon sv. Mise i dobivenog blagoslova u svojim mjesnim župama. Put traje oko dvanaest sati, ali uz molitvu krunice i marjanskih pjesama, svi sretno stignu u svetište, zahvalni Bogu što su Majci Božjoj mogli svojim hodom i napornim putovanjem iskazati čast i hvalu i prikazati sve to kao molitvu i žrtvu. Ta naša hodočašća, vidljiv su znak naše potrebe da kao vjernici tražimo Boga i uslišenje naših molitava po zagovoru Blažene Djevice Marije.

            Na tim hodočašćima poštovanje, dobrota i sve lijepe vrline koje čovjek u sebi ima izlaze na površinu. Lijepo je vidjeti kako si vjernici međusobno pomažu, potpora su bližnjemu, da je to nekima možda nemoguće shvatiti takav opis druženja i međusobnog poštovanja kao realnim. Ali vjerujte mi, to je jedna od najljepših slika hodočašća, gdje hodočasnik, bio on mlad ili stariji, nikad nije sam, već je to zajednički hod koji zbližava obične ljude i vjernike jer, kako se i u svetom pismu kaže: tko vjeruje nikad nije sam!

            I ja želim vjerovati da će moji dragi Karaševci ostati vjerni hodoćasnici i biti lijep primjer kako svojoj djeci, tako i ljudima u čijem okruženju žive, sve dok bude svijeta i vijeka.

Slavica Muselin