Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Vodnička crkva sagrađena je 1982. godine te najmlađa je među crkvama

 u karaševskim selima.

            Na suprotnom polu vremenske jerarhije stoji crkva Marijina Uznesenja iz Karaševa – krasna barokna tvorevina podignuta 1726. godine zahvaljujući požrtvovnošću bosanskog misionara, isusovca Mihovila Lovinića. Za manje od šesdeset godina nakon prve crkve u Karaševaka sagrađena je i crkva u Ravniku, 1787. godine. U sljedećim dvama stoljećima izgrađene su crkve u Lupaku (1844.), Klokotiču (1846), Nermiđu (1970), odnosno u Jabalču (1974).  

            Nijedna od tih spomenutih zgrada nije ostala u svom izvornom obliku, netaknuta, onako kako su ih prvi majstori graditelji bili nam ostavili. Tijekom vremena, neka manje, neka više, sve su one doživjele naknadne intervencije: od žbukanja fasade, preko krečanja, slikanja, uvođenje električne rasvjete (kod starijih crkava), promjene stolarije, zamjene krova, pa čak do prispajanja novih korpusa. Stoga, ni crkva u Vodniku, unatoč svoje recentne izgradnje nije bila lišena tih promjena.

            Izgradnja ovdašnje crkve odvijala tijekom 80-tih godina, u dobi termimalne faze raka zvanog „komunizam“ u Rumunjskoj. U dobi kada pučanstvo bijaše osuđeno isplatiti ogroman račun od 13 milijardi dolara, sveukupan vanjski dug Rumunjske, posljedica megalomanske i bezglavne ekonomske politike tadašnjih vođa. U dobi stroge, iracionalne racionalizacije hrane, goriva, električne i toplinske energije i svih drugih dobara za široku potrošnju, koje su kao posljedicu imale masovno i znatno osiromašljenje stanovništva. Ako još dodamo da je pohađanje crkve bilo smatrano nečasnom ili čak zabranjeno oslikali bi smo prilike pod kojima  se počela igradnja vodničke crkve. Jer, unatoč svemu tome vjera je u Karaševaka ostala netaknuta. 

            Moram navesti  i da je općina odbila izdati župi građevinsku dozvolu za početak radova na crkvi, pa čak je župu dva puta i novčano kaznila zbog toga što su radovi, bez odobrenja počeli te nisu bili zaustavljeni sve dok nije bio podignut crkveni toranj.  

            Danas,  izgled crkve je dosta izmjenjen u odnos na datum njezina podizanja. Dodane su joj nove prostorije: jedna služi kao sakristija, a druga je mjesto gdje se okupljaju mladi za vjeronauk. Potpuno su se obnovile „gore“ (mjesto gdje su postavljene crkvene orgulje), a ovih dana izmjenio se crkveni krov.

            To je, zapravo, bio i glavni razlog zašto me velečasni Petar Dobra pozvao u Vodnik negdje početkom kolovoza: biti svjedokom montiranja zadnjih pločica keramičnog crijepa. Inače, velečasni Petar obavlja već dugi niz  godina župničku dužnost u Klokotiču i Vodniku te sa sigurnošću možemo tvrditi da vodnička crkva izgleda danas tako uređeno i skladno zahvaljujući njegovoj inicijativi i zalaganju.

            „Obnova crkve je počela godine 2004.            kada se finisirala fasada. Godinu kasnije smo počeli graditi novu sakristiju, i to modernu. Imamo jedan dio sakristije gdje se svećenik sprema za misu i jedan drugi dio služi kao soba koja može ugostiti nekog misionara za kratko vrijeme, a gore imamo jenu prostoriju, takozvanu „salu za mladi“, gdje imamo sastanci s crkvenom opštinom ili s mladima na vjeronauku. Sakristija gradila se dvije godine, a sada, nakon što smo završili i s nabavom namještaja počeli smo obnoviti pokrov crkve. Nabavili smo novi crijep, i to kvalitetni keramički crijep Kreaton. Radilo se skoro dva tjedna, sve što je bilo staro, izmjenilo se, stavili smo nove grede, novi ročići, nove latičke... Prije ovoga stavili smo nove ploče od granita i preuredili prostor na gorama, kod orgulja, tako da, nakon završetka radova na krovu imat ćemo kompletno dovršenu zgradu. Imamo dobri majstori, naši Karaševci iz Vodnika, koji su pristali raditi za manje novaca jer smatraju da rade za dobrobit svog sela. Pomoć smo dobili i od Općine Lupak. Dobili smo svega 40 tisuća leja, novac koji nam je bio dobar za nabavu crijepa i dio gradivnog materijala potrebnome za krov, a za sve ostalo skočili su u pomoć naši vjernici. Idemo, evo lagano, s našim ljudima, s našim majstorima ali radimo kvalitetno, onako kako trebaju ove stvari biti urađene.

            Vodničani se sada diče što imaju u selu lijepu crkvicu i radosni su kada u nju dođu da se Bogu, Svetoj Mariji i svecima mole za pomoć ovome narodu i sve što njemu pripada“ – ponosno će zaključiti svoje izlaganje župnik Petar Dobra.

Daniel Lucacela