Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

Nekima na žalost, drugima s uzbuđenjem, nakon ljetnog tromjesečnog raspusta, 14. se rujna školski zvončić ponovno čuo diljem zemlje dajući do znanja učenicima da je škola opet počela.

            U općini Lupak malešanima su svoja vrata otvorile četiri osnovne škole i vrtići u selima Lupak, Klokotič Ravnik i Vodnik te dvije gimnazije (školski ciklus od petog do osmog razreda) u Lupaku i Klokotiču. Prije samog otvorenja školske godine u ovoj općini učestalila se tradicija održavanja jutarnje Svete mise za sve učenike školske i predškolske dobi, tako da od prvoga dana malešani polaze u susret svojim učiteljima i profesorima okrepljeni svetim duhom. Mise su slavili župnici Marijan Tjinkul, kojemu pripadaju župa Lupak i filijala Ravnik te Petar Dobra, koji se brine o župi Klokotič i filijali Vodnik. 

            190 je sveukupan broj upisanih učenika i polaznika vrtića u navedenim školama. Na žalost, ovaj broj je iz godinu na godinu sve manji i manji. Jedan od razloga jest drastični pad nataliteta u našim krajevima, a kao drugi faktor možemo navesti znatno preseljavanje mladih obitelji s djecom u razvijenije zapadne zemlje, radi poboljšanja svojih životnih ekonomskih uvjeta.

            Po broju raspoređivanja upi-sanih učenika u svakoj od ovih škola, najbolje stoje stvari u Osnovnoj školi Lupak. Ovdje su se ove godine upisali 24 učenika u prva četiri razreda i čak 49 učenika u gimnazijalni ciklus, dok je u susjednoj klokotičkoj školi upisano 18 učenika od prvog do četvrtog razreda i samo 38 gimnazijalaca. U ostalim dvjema školama općine imamo: 22 učenika u Ravniku i samo 11 učenika u Vodniku.

            Situacija nije ohrabrujuća ni u vrtićima. I ovdje Lupak stoji nešto bolje od  ostalih  s 12 djece. Slijedi Ravnik s devet djece, Klokotič sa sedam malešana, dok u Vodniku ove godine neće biti ni jednoga.        

            Prije četiri godina bili smo svjedoci ukinuća gimnazijalnog ciklusa škole u Ravniku te premještanja njezinih učenika u škole iz Lupaka i Klokotiča. To se može dogoditi i drugim našim školama  bude li se trend otanjenja broja učenika i dalje nastavio. I to, unatoč dobrostojećim zgradama, koje su gotovo sve obnovljene u zadnjem vremenu te mogu pružiti učenicima povoljne uvjete za učenje u svim vremenskim uvjetima te u svako vremensko doba. Prijetnja viri, pak, iz kuta samoga zakona odgoja i obrazovanja Republike Rumunjske, koji dopušta da se škole zatvaraju u slučaju da imaju manje od 200 učenika. U takvim situacijiama rješenje jest njihova komasacija u jednu središnju, pod uvjetom da ova dotična ispuni brojčane zahtjeve navedene u zakonu. Ta brojka bi, konačno, ekonomski opravdala financijske napore rumunsjskog Ministarstva odgoja i obrazovanja!

            Taj isti zakon, međutim, u svom prijašnjem izdanju, sve do 2011. godine, dopuštavao je da se nastavni proces u školama odvija ili integralno na rumunjskom jeziku ili, ukoliko bi se to zahtjevalo, djelomično na jeziku etničkih manjina. Dvojezična nastava bila bi veoma korisna našim učenicima, dapače onim najmlađim, jer bi ublažila tranziciju prema rumunjskom jeziku, ukoliko smo mi, Hrvati, Karaševci skupina koja živi u kompaktnom prostoru te u prvim godinama našeg postojanja govorimo, doma ili u bliskom okruženju, pretežito hrvatskim mater-njim jezikom.

            Pored toga, škole etničkih manjina ne moraju ispuniti navedene brojčane uvjete, pa ne bismo trebali biti zabrinuti u vezi njihova zatvaranja. Ali, umjesto da su prihvatile dvojezični proces nastave, naše su je škole odbacile. U svim spomenutim školama nastava se odvija na rumunjskom jeziku iako u području u kojemu one djeluju živi nešto više od 90 posto hrvatskog pućanstva.

            Tužno, ali baš onaj etnički štit rumunjskog zakona ne djeluje u našoj sredini!

            Nakon 2011. navedeni zakon obrazovanja doživio je neke promjene, u smislu da nema više dvojezičnosti u nastavi. Postoji nastava na rumunjskom ili nastava na jeziku priznatih etničkih manjina. Problem je ozbiljan jer većina roditelja u našoj sredini neće prihvatiti nastavu isključivo na hrvatskom jeziku pod izgovorom da njihova djeca moraju imati solidno znanje i rumunj-skog jezika ukoliko žele dalje studirati ili, naprosto, integrirati u društvu rumunjskih govornika.

            Stoga, škole će nam i dalje biti...rumunjske! 

            Od svega ovoga proizlazi da, ukoliko hoćemo dalje imati funkcionalne škole u lupačkoj općini valja uzeti u obzir nekoliko opcija. Stopiranje trenda opadanja našeg pučanstva! Za to mora proraditi naša svijest i želja za konstantnu, pa čak (zašto ne?) akceleriranu reprodukciju novih naraštaja – što (budimo realni!) neće biti slučaj u skoroj budućnosti! Drugo rješenje bilo bi hitni povratak svih mladih obitelji s djecom iz inozemstva, u vjeri da će se ekonomsko stanje naše države znatno popraviti utoliko da neće više trebati ikada razmišljati o ponovnom odlasku – što me vuče na zaključak da je prva varijanta u puno većoj mjeri ostvarljiva! Ima čak i nešto treće... Gledajući televizor ovih dana sinulo mi je da, bez ikakvih problema, možemo popuniti prazne klupe naših škola izbjeglicama s Istoka, jer njih ima, kako sam primjetio, (hvala Bogu ili Allahu!), dosta! Jedino što u Rumunjsku, izgleda, ne žele čak ni oni!

            Ipak, ostaviti šalu na stranu, što biste rekli o ponovnom uvođenju dvojezične nastave?

            O tome ćemo, pak, drugi put...

Daniel Lucacela