Arhiva članaka Hrvatska grancica Skolstvo |
POCELA ŠKOLA U OPCINI LUPAK |
Wednesday, 07 October 2015 | |
Nekima na žalost, drugima s uzbuđenjem, nakon ljetnog
tromjesečnog raspusta, 14. se rujna školski zvončić ponovno čuo diljem zemlje
dajući do znanja učenicima da je škola opet počela.
U
općini Lupak malešanima su svoja vrata otvorile četiri osnovne škole i vrtići u
selima Lupak, Klokotič Ravnik i Vodnik te dvije gimnazije (školski ciklus od
petog do osmog razreda) u Lupaku i Klokotiču. Prije samog otvorenja školske
godine u ovoj općini učestalila se tradicija održavanja jutarnje Svete mise za
sve učenike školske i predškolske dobi, tako da od prvoga dana malešani polaze
u susret svojim učiteljima i profesorima okrepljeni svetim duhom. Mise su
slavili župnici Marijan Tjinkul, kojemu pripadaju župa Lupak i filijala Ravnik
te Petar Dobra, koji se brine o župi Klokotič i filijali Vodnik.
190
je sveukupan broj upisanih učenika i polaznika vrtića u navedenim školama. Na
žalost, ovaj broj je iz godinu na godinu sve manji i manji. Jedan od razloga
jest drastični pad nataliteta u našim krajevima, a kao drugi faktor možemo
navesti znatno preseljavanje mladih obitelji s djecom u razvijenije zapadne
zemlje, radi poboljšanja svojih životnih ekonomskih uvjeta.
Po
broju raspoređivanja upi-sanih učenika u svakoj od ovih škola, najbolje stoje
stvari u Osnovnoj školi Lupak. Ovdje su se ove godine upisali 24 učenika u prva
četiri razreda i čak 49 učenika u gimnazijalni ciklus, dok je u susjednoj
klokotičkoj školi upisano 18 učenika od prvog do četvrtog razreda i samo 38
gimnazijalaca. U ostalim dvjema školama općine imamo: 22 učenika u Ravniku i
samo 11 učenika u Vodniku.
Situacija
nije ohrabrujuća ni u vrtićima. I ovdje Lupak stoji nešto bolje od ostalih
s 12 djece. Slijedi Ravnik s devet djece, Klokotič sa sedam malešana,
dok u Vodniku ove godine neće biti ni jednoga.
Prije
četiri godina bili smo svjedoci ukinuća gimnazijalnog ciklusa škole u Ravniku
te premještanja njezinih učenika u škole iz Lupaka i Klokotiča. To se može
dogoditi i drugim našim školama bude li
se trend otanjenja broja učenika i dalje nastavio. I to, unatoč dobrostojećim
zgradama, koje su gotovo sve obnovljene u zadnjem vremenu te mogu pružiti
učenicima povoljne uvjete za učenje u svim vremenskim uvjetima te u svako
vremensko doba. Prijetnja viri, pak, iz kuta samoga zakona odgoja i obrazovanja
Republike Rumunjske, koji dopušta da se škole zatvaraju u slučaju da imaju
manje od 200 učenika. U takvim situacijiama rješenje jest njihova komasacija u
jednu središnju, pod uvjetom da ova dotična ispuni brojčane zahtjeve navedene u
zakonu. Ta brojka bi, konačno, ekonomski opravdala financijske napore
rumunsjskog Ministarstva odgoja i obrazovanja!
Taj
isti zakon, međutim, u svom prijašnjem izdanju, sve do 2011. godine, dopuštavao
je da se nastavni proces u školama odvija ili integralno na rumunjskom jeziku
ili, ukoliko bi se to zahtjevalo, djelomično na jeziku etničkih manjina.
Dvojezična nastava bila bi veoma korisna našim učenicima, dapače onim
najmlađim, jer bi ublažila tranziciju prema rumunjskom jeziku, ukoliko smo mi,
Hrvati, Karaševci skupina koja živi u kompaktnom prostoru te u prvim godinama
našeg postojanja govorimo, doma ili u bliskom okruženju, pretežito hrvatskim
mater-njim jezikom.
Pored
toga, škole etničkih manjina ne moraju ispuniti navedene brojčane uvjete, pa ne
bismo trebali biti zabrinuti u vezi njihova zatvaranja. Ali, umjesto da su
prihvatile dvojezični proces nastave, naše su je škole odbacile. U svim
spomenutim školama nastava se odvija na rumunjskom jeziku iako u području u
kojemu one djeluju živi nešto više od 90 posto hrvatskog pućanstva.
Tužno,
ali baš onaj etnički štit rumunjskog zakona ne djeluje u našoj sredini!
Nakon
2011. navedeni zakon obrazovanja doživio je neke promjene, u smislu da nema
više dvojezičnosti u nastavi. Postoji nastava na rumunjskom ili nastava na
jeziku priznatih etničkih manjina. Problem je ozbiljan jer većina roditelja u
našoj sredini neće prihvatiti nastavu isključivo na hrvatskom jeziku pod
izgovorom da njihova djeca moraju imati solidno znanje i rumunj-skog jezika
ukoliko žele dalje studirati ili, naprosto, integrirati u društvu rumunjskih
govornika.
Stoga,
škole će nam i dalje biti...rumunjske!
Od
svega ovoga proizlazi da, ukoliko hoćemo dalje imati funkcionalne škole u
lupačkoj općini valja uzeti u obzir nekoliko opcija. Stopiranje trenda opadanja
našeg pučanstva! Za to mora proraditi naša svijest i želja za konstantnu, pa
čak (zašto ne?) akceleriranu reprodukciju novih naraštaja – što (budimo
realni!) neće biti slučaj u skoroj budućnosti! Drugo rješenje bilo bi hitni
povratak svih mladih obitelji s djecom iz inozemstva, u vjeri da će se
ekonomsko stanje naše države znatno popraviti utoliko da neće više trebati
ikada razmišljati o ponovnom odlasku – što me vuče na zaključak da je prva
varijanta u puno većoj mjeri ostvarljiva! Ima čak i nešto treće... Gledajući
televizor ovih dana sinulo mi je da, bez ikakvih problema, možemo popuniti
prazne klupe naših škola izbjeglicama s Istoka, jer njih ima, kako sam
primjetio, (hvala Bogu ili Allahu!), dosta! Jedino što u Rumunjsku, izgleda, ne
žele čak ni oni!
Ipak,
ostaviti šalu na stranu, što biste rekli o ponovnom uvođenju dvojezične nastave?
O
tome ćemo, pak, drugi put...
Daniel Lucacela |
« Prethodna | Slijedeća » |
---|