Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

U jesen ove godine imala sam priliku otići na mjesto gdje se nalazi jedan kazan od rakije u Karaševu, kazan koji pripada gospođi Ekaterini, u Karaševu poznatijoj kao Kata Stančukonja.

            Toga dana sam bila prisutna za vrijeme cijelog proizvodnog procesa rakije.

            Za mene je taj dan bio vrlo zanimljiv jer sam imala mogućnost razgovarati s vlasnicom kazana smještenog u neposrednoj blizini napuštenog nogometnog igrališta iz našega mjesta. Kako bi mogla što više doznati o povijesti isprepletenoj oko spomenutog kazana, veliku pomoć mi je pružila gospođa Ekaterina, koja je 1985. godine nasljedila  kazan od Nijemca Izpeka Leopolda.

            Naravno da sam se odmah upitala zašto od jednog Nijemca, a ne od Karaševka? Tijekom razgovora doznala sam da je gospodin Izpek bio oženjen s jednom mještankom iz Karaševa i pošto je bio jedan izuzetni majstor, izgradio si je privatni kazan u Karaševu, mjesto gdje mu je inače bilo i prebivalište.

            Prošlo je već trideset godina otkada kazan pripada gospođi Ekaterini. Budući da su daske i čitava konstrukcija bile stare i dotrajale, nova vlasnica je na početku odlućila srušiti stari objekt i podiči novoga, kako bi se moglo nadalje nastaviti s procesom pečenja rakije.

            U Karaševu se nalaze samo pet kazana koji još uvijek funkcioniraju. Mnogi mještani su izabrali upravo kazan gospođe Ekaterine za proizvodnji proces rakije i postali su praktički stara mušterija, držeći se stare izreke prema kojoj „kazanđara i ovčara ne treba mijenjati“. U doba kada je gospodin Izpek rukovodio kazan bilo je mnogo više stanovnika koji su pekli rakiju kod njega jer broj voćara bio je mnogo veći nego što je u današnje vrijeme.

            Za vrijeme razgovora s gospođom Ekaterinom zatražila sam i njezino mišljenje o isplativosti kazana. Gospođa je bila veoma iskrena te mi je rekla kako pečenje rakije nije jedan dobar biznis, odnosno idealan način na koji biste stekli mnogo novca. S druge strane, proces pečenja rakije pretpostavlja mnogo muke, posla i neprospavane noći ali to nije nikakva zapreka jer vlasnica kazana radi sve iz zadovoljstva, a profit joj je na drugom planu. Kolikogod težak bio jedan posao, kada ga iz ljubavi radiš ne sijeti se teškoća, nego samo zadovoljstvo. Pečenje rakije svojevrsni je hobby neumorne gospođe Ekaterine i glavni je razlog zašto kazan nije i neće biti za prodaju.

            Od  brojnih posjetitelja koji su prešli prag kazana, mnoge je impresionirala upravo velika ,,karika“ koja se nalazi pored tog malenog objekta, na obali rijeke Karaš.  Uloga ogromnog kotača je opskrbljivanje studenom vodom suda za hlađenje gdje je pomještena cijev kroz koju teče rakija.

            U osamdesetih godina, u opčini Karaševo bilo je otprilike 20 kazana. U današnje vrijeme postoje još deset, od kojih su samo pet funkcionalni, a jedino kazan gospođe Ekaterine ima sistem za hlađene rakije pomoću kotača. Ostali kazani iz našega mjesta imaju drugačiji sistem za hlađenje.

            Skoro da ne postoji osoba koja peče rakiju, a da pritom ne pripremi i jedno omiljeno jelo za takve prilike. Nije to neki bogati objed ali ima jako dobar ukus. Taj kulinarski specijalitet su krumpiri pečeni u uglenu koji se jedu sa sirom.

            I proizvodnji proces pečenja rakije od više voća (šljiva, kruška, jabuka) važna je aktivnost naših mještana i ima dugu tradiciju u Karaševu, iako većina ljudi preferira rakiju od „čiste šljive“. Tehnologija za preradu voća od kojega se čini rakija nebitno se razlikuje od mjesta do mjesta s time što svaki kazan funkcionira na osnovi istoga principa kondenzacije.

Maria Calina