Uniunea Croatilor din Romania | Zajednistvo Hrvata u Rumunjskoj

U ovom broju Grančice nastavljamo s podatcima o početcima školstva u nekim mjestima iz karaăevske zajednice i o prvim učiteljima u selima Klokotič, Lupak, Vodnik i Ravnik, podatke koje nalazimo u knjizi povijesničarke Castilia Manea-Grgin.

            Za razliku od Karaševa, Nermiđa i Jabalča, u ova četiri karaševska naselja učitelji su u to vrijeme vrlo rijetko bili mještani, već su bili rodom iz drugih karaševskih mjesta. Stjepan Krajin je prvi učitelj u Klokotiču kojeg spominju izvori, u rujnu i listopadu 1780. godine. 1781, spomenut je kao učitelj u Klokotiču prvi mještanin Ðuređ Vlasić. Prvi učitelj u Lupaku, 1780 godine, bio je spomenuti Marko Dobra, u veljači 1783 godine učitelj je bio već Milja Bokšan koji je bio i prvi poznati učitelj u Ravniku. Idući poznati učitelj u Ravniku bio je Ðuređ Turna koji se ondje spominje samo 1789, jer je potkraj te godine premješten u Karaševo. Prvi poznati učitelj u Vodniku spominje se 1781. godine, a to je Nikola Kurin, podrijetlom iz Klokotiča ili Ravnika. On je ostao u toj službi do 1784. Tek 1796.-1797. saznaje se o drugom učitelju u tom naselju, Jankulu Pozderki, rodom iz Karaševa. Prema dostupnim informacijama može se zaključiti da su prvi učitelji u Karaševu, do 1758. godine, bili stranci, dok su već 1781. godine, učitelji iz svih sedam naselja bili „domaći ljudi“.

            U 18. stoljeću učitelj je bio ovisan o mjesnom župniku. On je imao uz nastavu i službu orguljaša i kantora, a ponekad je obavljao i službu zvonara. Ponekad je radio i kao bilježnik te je obavljao pisane poslove općine i vodio blagajnu. Učitelj je često bio plaćen iz općinske i crkvene blagajne, te djelom u naturi  te je vodio skroman život, ali je bio oslobođen vojne obveze i kmetskih davanja. Čini se da su karaševski učitelji uživali telativno dobar društveni status unutar zajednice.

            Navedene škole u karaševskim selima, najvjerojatnije od drva ili sličnih netrajnih materijala, s vremenom su propadale. Stoga, kasniji izvori navode da je školske zgrade u Karaševu, Nermeđu i Jabalči izgradila Carska komora, potkraj 18. i na početku 19. stoljeća. Unutarnji raspored bio je gotovo jednak, odnosno učionica je bila odvojena od dijela za stanovanje učitelja, sačinjenog od dvije sobice i kuhinje, a postojala je i drvena štala. Nastava se nije izvodila u ljetnim mjesecima i nedeljom, jer su roditelji trebali djecu za poljuprivredni rad. Budući da su osnovne škole sačuvale konfesionalni karakter i nakon 1774., učitelji su trebali biti iste vjeroispovijedi kao i učenici. Jezik nastave nacionalnih škola potkraj 18 stoljeća bio je materinski jezik lokalnog stanovništva, odnosno karaševski u svim karaševskim selima, kao i u prvoj polovici idućeg stoljeća. 

            Prema zakonskim odredbama u Monarhiji, nacionalne škole pohađala su djeca od 6 do 12 godina, a škole su imale dva razreda. Prema propisima, u učionicama su boravili učenici obaju spolova, ali odvojeno, u dva reda. Prema jednom isusovačkom izvoru, otac Lovinić učio je karaševsku djecu osnove kršćanske vjere, pobožnosti i čestito vladanje. Nakon 1774. godine, bilo je ozakonjeno da škloski predmeti moraju biti čitanje, pisanje, aritmetičke operacije, religija vezana uz učenje molitvi, moralne upute, crkveno pjevanje, pomoć u vjerskoj službi te biblijska povijest. Udžbenike, jednake za sve nacionalnosti, uglavnom je sastavio Felbiger i oni su se prevodili, a neki su bili dvojezični (materinski jezik i njemački). U zadnjoj četvrtini 18. stoljeća ulagani su veliki napori u tiskanju (abecedara, čitanki, aritmetika i slično) i drugih knjiga, uključujući i crkvene, koje su se rabile u banatskim školama. Dio navedenog procesa bilo je i tiskanje jedinoga poznatoga udžbenika kojim su se, po svoj prilici služili karaševski učenici potkraj 18. stoljeća, ABC ili uprava za potribu shularske Dalmatinske mladeži. Udžbenik, vjerojatno prijevod nekoga od Felbigerovih abecedara, objavio je 1779. u Temišvaru župnik iz Karaševa, Mihovil Grozdić. 

Lina Tincul