Home arrow Hrvatska grancica arrow Literatura arrow NAŠ KARAŠEVSKI... arrow Hrvatska grancica arrow Literatura 
Arhiva articole Hrvatska grancica Literatura

NAŠ KARAŠEVSKI... PDF Imprimare E-mail
marti, 08 decembrie 2015

“Kod bilingvizma jezici nastoje što više prilagoditi se jedan drugom, da bi se tako

osigurala ekonomija u izražavanju, zbog stalne potrebe prelaženja s jednog jezika

na drugi, i tako smanjio broj ‘pogrešaka’ u aktu komunikacije.” A. Kovačec.

            - Jela se folosita najviše u konstrukciji. Jako je rezistentna i laka!

            - Sam de akord s tobom!

            - Tako je, jela nema morću!

1922mozaik.gif

            Ovo je samo odlomak prijatnog razgovora između tri Karaševaka, kojeg sam zahvatio prilikom jednog skupnog ručka. Za ovaj naš članak, jela, kao gradivni materijal, nije uopće bitna, kao što nije bitna ni razgovorna tema, koju su gorenavedeni Karaševci usput izmislili da bi im ugodnije protekao objed. Zanimljiva mi je, međutim, konstrukcija upotrebljenih rečenica u međusobnom komuniciranju.

            Tijekom sedam stoljeća, otkada se pretpostavlja njihovo postojanje u Banatu, na tlu današnje Rumunjske, karaševski su Hrvati uvelike uspjeli očuvati svoju nošnju, jezik i običaje, i to najviše zahvaljujući kompaktnom prostoru u kojemu žive. U svom tom vremenu postojale su kulturalne interferencije s etničim skupinama i narodima iz okruženja, a posljedica takve interakcije odražavala se u promjenama načina odjevanja i govora, ali i tradicija, koje su (neke od njih!) svojedobno bile čak i u potpunosti usvojene.

            Te su promjene bile, ipak, blage u odnosu s onima koje se odvijaju u današnje vrijeme.

            Banatska regija, gdje su se naselili naši karaševski Hrvati, teritorijalno je pripadala mađarskoj, turskoj, austrijskoj te, naposlijetku, rumunjskoj upravi. Karaševski govor nije bio otporan  na utjecaje službenih jezika tih uprava. Danas se koristi, kao primjer, hrpa usvojenica  mađarskog porijekla (varoš, cipela, sablja, karika, kočija i dr.), turskog ( iža, (v)avlija, peškir, papuča, rakija, bunar i dr.) ili njemačkog (luft, bina, cigla, farba, kirvaj i dr.).

            Rumunjski jezik, za razliku od ostalih, djeluje nešto agresivnije na naš govor.

            Danas, kompaktnost prostora u kojemu žive Karaševci, iako je stoljećima igrao važnu ulogu u konzerviranju karaševskog govora, ne može se više smatrati štitom za vanjske utjecaje. Današnji razvoj cesta, koji je omogućio masovno zapošljavanje, školovanje te, čak, nastanjenje karaševskog življa u urbanu sredinu, razvoj televizijskih mreža, telekomunikacija, interneta (dapače društvenih mreža nalik facebooku) doveo je karaševsko stanovništvo u još jači dodir s većinskim narodom, odnosno s govornicima rumunjskog jezika. Rumunjskome jeziku trebalo je nešto manje od jednog stoljeća da Karaševke natjera govoriti kao u gornjem dijalogu. To nije zbog toga što je karaševski siromašan jezik te mu manjkaju riječi, već zato što nam je komotnije posuđivati čitave riječi romanskog porijekla i prilagoditi ih karaševskom jezičnom sustavu.

            Za gorenavedeni slučaj, ako bi se naši akteri bar malo potrudili, otkrili bi s iznenađenjem da imaju pri ruci jednu puno bolju varijantu:

            - Jela se upotrebljava najviše u građevini. Jako je trajna i laka!

            - Imaš pravo!

            - Tako je, jela nema smrt!

            Prije dvadesetak godina, u redovima žitelja karaševske doline,  još uvijek su djelovale puritanske težnje u jeziku. Uvijek te netko ispravio kada si krivo izgovorio koju izvornu karaševsku riječ, kada si je zamjenio s nekom tuđicom. Smjesta ti se predbacilo da govoriš „jabalčanski“, po izmješanom govoru (pola rumunjski, pola karaševski!) jednog od sedam karaševskih sela. Danas, u Jabalču nema više tog dualizma, rumunjski postavši jedini govorni jezik toga mjesta.

            Za Jabalče se kaže da je bio osnovan prilikom davnog dolaska rumunjskih drvosječa na prostore današnjeg sela, što je rezultiralo sklapanjem brakova i osnivanjem obitelji sa ženama iz okolice, pretežito iz Karaševa i Nermiđa. U tom zajedništvu žene su nametnule svoju katoličku vjeru, karaševsku nošnju i običaje. Jedino jezik nisu uspjele nametnuti do kraja! Kako nijedan od njih nije poznavao jezik onog pored sebe morali su osmisliti jedan način verbalnog komuniciranja te tako je nastao „jabalčanski“ surogat. Ali, taj jezični surogat nije vremenski stabilan. Živi smo svjedoci nadmetanja rumunjskog jezika nauštrb hrvatskog, karaševskog. Iako prolaze različitim stazama, govor Jabalčana i govor ostalih Karaševaka slijede iste putokaze, koje će ih naposlijetku usmjeriti prema mrežama i zamkama podmuklog rumunjskog jezika.

            Bilo bi dobro, dragi čitatelji, ubuduće više voditi računa kako govorite, jer jezik je naše najveće blago. Stoga, pravilno ga koristite!

Daniel Lucacela
 
< Precedent   Urmator >