Home arrow Hrvatska grancica arrow Literatura arrow GLAGOLJICA JE OVE GODINE PROGLAŠENA NEMATERIJALNOM KULTURNOM BAŠTINOM arrow Hrvatska grancica arrow Literatura 
Arhiva articole Hrvatska grancica Literatura

GLAGOLJICA JE OVE GODINE PROGLAŠENA NEMATERIJALNOM KULTURNOM BAŠTINOM PDF Imprimare E-mail
vineri, 11 decembrie 2015

Većina vas, dragi čitatelji, koji ste bili u Zagrebu i ulazili u Zagrebačku katedralu mogli ste vidjeti s desne strane, ispod velikog križa na zidu, teksta na pomalo neobičnom pismu.

 

            Riječ je o glagoljici, staroslavenskom pismu, koja je ove godine proglašena nematerijalnim dobrom.

            Glagoljica je nastala sredinom 9. st., koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

untitled-1.gif

            Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati  što znači “govoriti”. Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću. Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime. Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem  da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju sepresbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.

            O postanku glagoljice danas postoje mnoge teorije. Po dr. Darku Žubriniću postoje oko 42 teorije o postanku glagoljice, od ozbiljnih i vjerojatnih do onih potpuno nevjerojatnih. Danas je uglavnom prihvaćena teorija Isaaca Taylora i Vatroslava Jagića (Taylor-Jagićeva teorija) koji smatraju da je glagoljica nastala prema grčkome alfabetu, iako ona nije ni jedina ni potpuno vjerodostojna.

            Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske, nisu imali svoga pisma. Svjetovni i crkveni dostojanstvenici, knezovi i biskupi, dakle manji broj školovanih ljudi, pisao je latinskim jezikom koji se bilježi latinicom.

            Iz tih najranijih sačuvani su brojni spomenici pisani na latinici i na latinskom jeziku. Oni svjedoče da su pismeni Hrvati u prvim stoljećima svoga boravka na današnjem tlu pisali jezikom zapadne civilizacije - latinskim.

            Latinski jezik dugo je bio jezik službene komunikacije Hrvata. Čak i nakon prevlasti hrvatskoga jezika u pismenosti i književnosti u Hrvatskoj su usporedno s hrvatskima pisani i vrlo vrijedni latinski pravni, diplomatski, znanstveni, književni i drugi tekstovi, osobito od 14. do polovice 19. st. Latinskim se jezikom govorilo u Hrvatskom saboru do 1847. kada je hrvatski jezik na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog proglašen je službenim jezikom.

            Oni koji nisu znali latinski jezik i latinicu, svjedoči Črnorizac Hrabar, služili su se črtami i rezami, tj. nekom vrstom tzv. runskog pisma.

            U crkvenoslavenske tekstove postupno su ulazili hrvatski glasovi, oblici i riječi pa su ti staroslavenski tekstovi postajali sve bliži tadašnjem narodnom hrvatskom govoru. Uskoro su i na hrvatskome jeziku pisani tekstovi, u kojima je ostao tek pokoji trag staroslavenštine.

            Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio

svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.

            Glagoljička slova mogla su biti obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom.

 

OBLA I UGLATA GLAGOLJICA

            Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafema - az i buki.

            Svako slovo ima ime: az, buki, vidi, glagole, dobro, jest, živite i tako redom. Nazivi prvih desetak slova, poredanih u svoj azbučni slijed, daju smislenu rečenicu: »Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla….« Prilagođena očekivanjima današnjeg čitatelja, ta se rečenica čita na sljedeći način: »Ja, koji slova znam, govorim da je dobro živjeti na zemlji….«

            Osim toga, svako je slovo imalo brojnu vrijednost. Da bi se u rečeničnom zapisu neko slovo čitalo kao broj, autor je upućivao čitatelja da tako postupi posebnom crticom (titlom) iznad samog slova ili pak točkom ispred i iza slova.

            Kako bi se glagoljica očuvala i promovirala organiziraju se tečajevi učenja za djecu i odrasle te natječaji. O jednom takvom natječaju za djecu pisat ćemo u sljedećem broju.

Maria Laţchici

 
< Precedent   Urmator >